Članci

Percepcija

Herodot iz Halikarnasa, zvan otac historije jer povijest duguje tom svatu čak i svoje ime, pišući prije dvije i pol hiljade godina Herodotovu historiju, istu započinje riječima: „Ovo je historija Herodota Halikarnašanina, koja je stvorena zato da se vremenom ne bi zaboravila sva sjajna djela koja su stvorili Grci, kao ni ona koja su stvorili barbari“. Poanta je na drugom dijelu te prve rečenice: kao ni ona koja su stvorili barbari.

Odmah treba napomenuti, u staroj Grčkoj riječ barbari označavala je sve koji nisu Grci, dok se u pogrdnom smislu, kao metafora, počela koristiti mnogo kasnije. U vrijeme Herodotova života već stoljećima su trajali krvavi ratovi s ne-Grcima, a nastavit će se i dugo nakon njegove smrti. Dovoljan razlog za glorifikaciju vlastitog nacionalnog bića, a prikazivanje protivnika u najgorem mogućem svjetlu. Pošto je život vječita mijena, ali i ponavljanje odživjelih uzoraka, takav pristup slijedi većina povijesti koje se pišu prema potrebi i sve strasnije kako vrijeme odmiče i sužava prostor za istinu. A zašto Herodot ne postupa tako? Vjerujem da je odgovor veoma jednostava, čak banalan: Zato što je uočio da postoje mnoga sjajna djela koja su stvorili barbari, i da ih se preko te činjenice ne može prijeći ,već je treba bez straha zabilježiti. Herodot—mislilac, analitičar, putnik— unatoč nedvojbenom patriotizmu nije mogao zanemariti vlastitu percepciju, opažaj koji se pouzdaje u osjetila i pamet, te odvažno odašilje u svijet, bez obzira na frikove grčkije od Grka, kakvih je i tada bilo na pretek. Rukovodeći se pouzdanjem u svoju percepciju, ujedno je iskazao poštovanje prema općem etosu, osobnoj građanskoj hrabrosti, naposlijetku—i prema samim Grcima.

Vrijeme koje nam je dodijeljeno da u njemu proživimo život na ovim prostorima
jugoistočne Europe, regiona, zapadnog Balkana, bivše Jugoslavije i većine toga bivšeg (a u tu kukavnu sredinu svakako je uključena i Vretanija), za generacije sviju koji to vrijeme i prostor dijele, sve to inficirano je nacionalizmom. Kao nekom endemskom, prenosivom bolešću, kugom, šugom, sifilisom, koja iz latentne, kronične faze očas i svako-malo prijeđe u akutnu i terminalnu, onda se malo povuče, stiša, sakrije, ali u skladu s kamijevskim poučkom—bacil ostaje: pritajen u pokućstvu, u posteljini, čeka strpljivo u sobama, podrumima, kovčezima, maramama i papirima, i da će doći dan kada će kuga probuditi svoje štakore i poslati ih da uginu u nekom do tada sretnom gradu. Bijedna dinamika naše multigeneracijske stvarnosti. A pošto je u nas nacionalno većim dijelom vezano uz religijsku priču, sve što se odnosi na nacion sijamskom vezom jednog te istog tkiva ogleda se i u vjerskoj pripadnosti (mala opaska: vjerska pripadnost nije pripadnost vjeri). Sve te bakljade, pijani krijesovi, proklinjanja u notama, rakijaško bratimljenje, kokainsko rodoljublje, folklorno ropstvo, jezičke masturbacije, pa do klaonica, sve to. Drugi imaju Alise u zemlji čudesa, naše su bajke uglavnom krvave, Ivice i Marice koji do smrti ostaju u vještičjim kavezima. A sve prožeto antiherodotovskim „promišljanjem“ stvarnosti: Postojimo Mi, postoje (žali bože) i ne-Mi. Sjajna djela, naravski, djela su sjajnih Nas. Ne postoje sjajna djela koja bi stvorili Oni, pa se nema što zabilježiti; niti u knjigama, niti u glavi, srce da se i ne spomene. Svako Ja može biti Ja samo kao dio Nas. A Oni? Bolje ih je i ne spominjati. Ne gledajte oko sebe već slušajte što vam se nalaže, vlastita percepcija đavolska je sila.

Tragika ovih prostora prvenstveno je rezultat neprijateljskog odnosa prema vlastitoj percepciji, vjekovima sakaćenoj i dresiranoj: u školama, crkvama, pri kuhinjskim laprdanjima, salonskim seminarima, uz dječije krevetiće umjesto priče za laku noć, po birtijama, po akademijama zablude i kiča, po mašti bolesnijij od stvarnosti, po duhu nesvetom i poganom. Glupost nastupa u drugom ešalonu, a nakon nje... Prosudite sami, prisjetite se, ili arem pogledajte oko sebe. Percipirajte. Vrijeme moga odrastanja u „najsretnijoj zemlji na svijetu“, kao nekim lajtmotivom bilo je prožeto štivima i govorancijama koji su pokušali odrediti tu maglovitu među između nacionalnog i nacionalističkog. Teško se bilo snaći u silnim teorijama, brošurama, retorici koja je nama bila neopisivo dosadna. U rokerskoj intimi i praksi (sex and rock`n roll, but without drugs) bilo nam je jasno: da su svi ljudi rođeni jednaki i da je ta činjenica sama po sebi razumljiva. Gle čuda, takvom rečenicom započinjala je Deklaracija o nezavisnosti, prvi ustavni dokument SAD-a. Čineći tu intimu i praksu još intimnijom i praktičnijom, u našoj realnoj precepciji pretvorili smo je u stihove bećarca: Alaj smo se sastali bećari, Šokci, Vlasi, Pemci i Mađari. Sirovo, ali u ono vrijeme iskreno.

Danas je možda još teže postaviti čvrstu definiciju nacionalnog i nacionalističkog. Pitanje dali je te izraze uopće moguće odrediti apstraktnim pojmovima, a radi se čak o suprostavljenim realitetima. Vezuje ih isti jezični korijen, pa to lako navede na stramputicu. Različitosti i raznolikosti nedvojbeno obogaćuju svačiji život, pa tako i bogatstvo jezika, pisama, običaja, kulturnih i religijskih obrazaca, nošnji, svetkovina, melosa, gastronomske ponude, osjećaja pripadanje, svega onog što bi oblikovalo neki etnički ili vjeroispovjesni krug. Ono što nazivamo i osjećamo nacionalnim, zamislite kao takvu jednu kružnicu. No postoje i drugi krugovi uz onaj, uvjetno rečeno, naš, koji se s njim ne samo dodiruju, nego i sijeku, preklapaju, baš kao oni geometrijski likovi iz nekog udžbenika logike stvoreni da bi vizualno pitaknuli inteligenciju i naveli je na valjano promišljanje. Postojanje tih drugih kružnica nimalo ne umanjuje značaj i ljepotu one naše, kao ni činjenica da smo uvijek dio i nekih tuđih. Upravo suprotno! Ne diraj moje krugove (eto, i veliki Arhimed izrazio se u množini). U suvremenim političkim teorijama i nastojanjima to je ono što se izražava pojmovima multikulturalnost i multietničnost, koje nikako ne treba površno shvatiti, još manje doživjeti kao frazu, već onaj vid afirmacije nacionalnog što obogaćuje svačije postojanje—svim identitetima, etnicitetima i entitetima. Pojedincima nadasve.

E, s nacionalizmom je posve druga stvar. I on bi svoju podivljalu kružnicu. Ali malo drugačiju od onih iz valjanomislene knjige Gaje Petrovića. Ta sve druge odguruje ili ih želi progutati ili staviti u podređeni položaj, zavladati stranicom, zavladati cijuelom knjigom i naposljetku—ostati sami. Sama pod kapom nebeskom, pa nataknuti tu nebesku kapu-šiltaču da je ne zabljesne pustinjsko sunce dok čeka neku karavanu ili barem fatamorganu da ukloni osjećaj neizdržive jednioličnosti. Jer, napokon, nema više ne-Grka, ali otkud odjednom taj grki osjećaj?
Dosta tog filozofiranja i krstarenja po metaforama. Svedimo stvar na slike iz vlastitog života, bit će lakše i nama i filozofiji. Moćna nacionalistička mašinerija traži da satremo vlastitu percepciju koja, primjerice, ukazuje:
- da ti je kirurg druge vjere i nacije spasio život;
- da ti je susjed koji Božić slavi po drugom kalendaru pritekao u pomoć u najtežim
trenutcima;
- da je igrač omrznute reprezentacije fenomenalan graditelj igre;
- da ti platno inovjernog kista uljepšava buđenje;
- da se u krevetu savršeno slažeš s ljubavnicom iz suprotstavljenog tabora;
- da bi vlastito dijete ili tajne najdublje intime mogao povjeriti povijesnom neprijatelju;
- da se najbolje opuštaš uz muziku prekograničnog benda;
- da te intelektualno oblikovala tuđinska književnost;
- da bi ti život bez ne-Grka bio prazan i dosadan i uskraćen za sjajna djela koja te mogu učiniti sretnim.
Tako u nedogled. A jesmo li zbog toga više ili manje svoji, neka svatko prosudi po crti osobne savjesti. Samo treba obratiti pažnju na bitnu okolnost—medicinska duša i teološka duša barem se u nečem slažu: odnos prema drugima određuje odnos prema samome sebi, i obrnuto. Tu nema prevare. Prihvatiti tiraniju kolektiviteta i ići protiv vlastite percepcije (naposljetku i protiv vlastite duše) jedan je od komotnijih načina da si sjebeš život. Jednako je tako kada se opažaj i iskustvo tiču onih iz nazovi-vlastitog kruga. Možda se vrijedi zapitati imaš li zaista (osim formalne naznake u dokumentima) nešto zajedničko s onima:

- koji ubijaju u tvoje ime;
- koji bezobzirno uzurpiraju krug kojem pripadaš;
- koji te snimaju i uhode;
- koji se krste s pivom u desnici;
- koji unatoč svim odapetim strijelama od kojih se ne vidi sunce (Herodot) uvijek i
ponovo urliču: „Strijela je odapeta“!;
- koji zbunjenjim žiteljima Vretanije, poput one markize iz stare francuske humoreske poručuju: „Eto, to je znak da me više ne volite. Više vjerujete onom što vidite, od onoga što vam ja kažem“.

Laka vam noć. Sanjajte umjesto da smišljate.

JOŠ ČLANAKA: