Članci

Ulica i trg

Prije izvjesnog vremena u štampi se postavilo pitanje: Zašto u gradu Zagrebu, dapače u samom središtu metropole, i ulica i trg nose ime jedne te iste osobe – Petra Preradovića? Između redaka, jer kontekst nam je odavno postao važniji od teksta, dalo se iščitati kako zapažanje honorarnog dopisnika i borca za preimenovanje ulica, trgova i sjećanja kreće od važne činjenice: Petar Preradović bio je porijeklom Srbin.

Ubrzo je uslijedila reakcija na pismočitalačkoj periferiji novina, člančić koji osuđuje prethodni i upozorava da je isti Petar bio jedan od najvećih hrvatskih pjesnika, zbog čega je lektirna nezaobilaznica, rezident mirogojskih arkada, zamjetljiv lik na zastoru Hrvatskog narodnog kazališta i poklopcima za bonbonjere. Time je polemika prekinuta pri neriješenom rezultatu, zbog vremenske nepogode. Kada će se nastaviti,  ovisi o stanju ciklona i anticiklona.

Preradovićev životopis klasična je priča darovitog krajiškog dječaka 19. stoljeća,  s boljim početkom nego završetkom. Austrija je znala prepoznati nadarenu djecu. Tako je uočila i Petra i namijenila mu vojnu karijeru; po crti njegovih predaka, oca Ivana, podoficira graničarske kumpanije iz grubišnopoljskog kraja, i svih onih koji su stoljećima krvarili uz tursku granicu. U vrijeme Preradovićeva rođenja osmanlijski istok više nije bio ozbiljna prijetnja mastodontskoj monarhiji, ali su se javili novi (stari) neprijatelji: Francuzi na zapadu, od sjevera Prusi, Talijani s juga, a još k tome bijesne i buntovne mase u vlastitoj kući. Kruni su trebali oni koji su joj vazda bespogovorno služili: krajiški puk i pukovi, zum beffel l dečki.

 

Koliko se zna, Preradović je već kao pitomac niže vojne škole počeo kovati stihove, potajno ih zapisujući u teku svaštaru. Predrasuda da vojnički poziv i poezija ne idu zajedno nema realno uporište. Može se danju mirisati na barut, a noću pisati o mirisima cvijeća i djetinjstva, o parfemima ljubavnica. Posve je legitimno. Vojnici imaju dvije duše, kao i pjesnici. No ovaj zapis ne bavi se pjesnikovim literarnim opusom, angažmanom u Ilirskom pokretu ili vojnom karijerom. O tome je napisano mnoštvo eseja, stranica udžbenika, enciklopedijskih natuknica, dizertacija. Tiče se jedne neprospavane noći u životu Petra  Preradovića, kada se našao pred važnom odlukom. Noć je započela u kasno popodne, a završila raportom idućeg jutra. O njoj nalazimo skrivenu informaciju u Preradovićevoj biografiji: „Tijekom školovanja u Bečkom Novom Mjestu prelazi s pravoslavlja na katolicizam jer napredovanje u vojsci nije bilo moguće ukoliko budući časnik nije bio rimokatolik.“ U svojoj intimi pjesnik bilježi isti događaj stihom: „Bože mili , kud sam zašo, noć me stigla u tuđini...“ To može značiti da mu poslije te noći, pretvorene u pjesničku figuru, nikada nije posve svanulo (barem ne svjetlošću lišenom metafore).

Neutvrđenog dana (jer pjesnik je datum pohranio u zaborav) zamjenik načelnika vojne akademije u Wiener Neustadtu pozvao je na razgovor kadeta Petra Preradovicha. Što nije u redu, kakav li je prekršaj počinio? Trema je ubrzo nestala jer pukovnik ga je dočekao smiješeći se, prijateljski i srdačno: „Meine liebe Preradovich!“ „Na zapovijed, gospodine pukovniče!“ Zamijenik načelnika pohvalio je njegove ocjene , uložen trud i sposobnosti. „Sve je u najboljem redu. Visoko ćete dogurati ako ovako nastavite.“ „Trudit ću se, gospodine pukovniče.“ „Aber...“,nastavio je pukovnik. Prokleto ALI! Kadet je progutao zalogaj zraka. „No,no,nije ništa ozbiljno“,utješio ga je pukovnik, „postoji mala i srećon otklonjiva zapreka. Vi ste ortodoks, herr Preradovich. Znam da je vaš pokojni otac i kao takav vjerno služio kruni, aber...razumijete...vremena su se promijenila. Biti nesjedinjen s našom svetom crkvom bilo bi jednostavno neprimjereno visokom oficiru. A vi stremite ka visinama, to je očigledno i za svaku pohvalu. Konverzija bi bila više nego uputna. Ne želim da mi odgovorite naprečac. Razmislite! Svakako mi do sutrašnje smotre saopćite svoju odluku.“

Smračilo se. Petar se prevrtao u krevetu, odlazio do kupaonice, umivao se, tumarao hodnicima vojnog učilišta, ponovo bezuspješno pokušavao zaspati. Materinji jezik gotovo je zaboravio, ali ne i običaje otaca, stare molitve, tropare, roždestva, slamu pod stolom vezanu užetom da Božić ne uteče, koljiva, okus tijelaokupanog u krvi kao u vinu. Kako, zašto da to pogazim? Pa jedan je Bog nad nama! Ali ti upravo žudiš za visinama, Petre, za generalskom lentom, pozlaćenom sabljom, blještavim salonima i damama koje takve salone nastanjuju. A tamo, vidiš, ne možeš odletjeti „nesjedinjen.“ Pravila su jasna, nema mile-lale, i ovce i novce, i jare i pare, nema kompromisa. „Onda, meine liebe Preradovich, što ste odlučili?“ „Pristajem.“ „ Bravo, znao sam da ćete donijeti valjanu odluku. Sad možete odstupiti.“ Zum beffell!“,jauknuo je pitomac.

Nije Preradović nikakav izuzetak pri „odabiru“ svog životnog puta, puta za kojega je u zrelosti stihom tvrdio da ga ustvari nema kao ni staze. Ista sudbina zadesila je mnoštvo mladića, pa tako i njegovog sunarodnjaka Svetozara Borojevića, feldmaršala, kasnije prozvanog Lavom od Soče, koji je kao ničiji mačak šmugnuo s pogreba vlastitog oca dok se još pojala vječnaja pamjat, da generalštab slučajno ne zamjeri. Po istom principu polovina Židova kozmopolitske carevine zbrisana je s lica zemlje još prije holokausta.

Konvertitstvo je čin mentalnog sakaćenja. Zato mi se stalno mota po glavi jedna slika, prispodoba s mladićima iz nekog istočnjačkog carsva, stavljenim pred izbor: skapati u bijedi zajedno s porodicom, ili postati sluga nekom velikašu, nositi svilene haljine, biti sit, čist i namirisan – ali bez genitalija. Radilo se o fizičkoj ili duhovnoj kastraciji, suština je ista, premda su nijanse zamijetne. U svakom slučaju, reprodukcija je onemogućena.

Da se krivo ne shvati, nije ta Austrija, potom Austrougarska, bila nikakav izuzetak. U mnogim elementima bila je sjajna, nostalgije vrijedna zemlja. Noći izbora, od kojih je jedna udijeljena Petru Preradoviću, postojale su i drugdje, bilo ih je prije, biti će ih poslije, postoje i danas, ponovit će se sutra, tamo i ovdje, a raspoloživo vrijeme za donošenje odluke sve je kraće. Prisjeti se, Vretanijo! Par desetljeća djelovanja partijskih aktivista osakatilo te više nego stotine godina austrijske dominacije. Tip koji te tada povukao za rukav i rekao da s tobom treba obaviti razgovor nije bio uglađeni aristokrat, već podobrazovano spadalo koje ti kaže: „Druže, zamijećeni ste po svojim sposobnostima. Vjerujem da smo na istoj liniji. Savez očekuje da stupite u njegove redove. Zamijećeni ste i po tome da još održavate izvjesne običaje. Znate na što mislim, ono, crkva,  slava, Uskrs... Okanite se toga! To je za babe, vaše mjesto je s nama. Siguran sam da ćete potpisati pristupnicu.“ A poslije... Sve potajno, pod prismotrom, ponižavajuće:  katakombni  ljudi, zemlja koja nestaje pod zemljom kao ponornica. I naposlijetku... Vrijeme je novog poretka, demokratskog, sušta Atena. Slobodno, otvoreno društvo... Kad bi se zezali. Okovi ropstva samo su vješto redizajnirani, lijepo ih je vidjeti, rado se nose. Doduše, postoji zaštita, kao za rijetke životinjske vrste, barem dok traje lovostaj. Ali, nek' se vrag vara, predostrožnosti radi netko će uvijek zalelekati da ga se  ne gura u taj tor. Vretanija će ipak preživjeti, jer Gospod voli raznolikost a nema sile do Gospodnje. Preživjeti, unatoč povodljive, ustrašene i povodljive gomile. Preko onih koji pri jutarnjem raportu znaju odbrusiti: „Nein,herr oberst!“

Šta bi se desiloda je Preradović onoga jutra dao drugačiji odgovor? Ništa spektakularno. Pukovnik bi ga prezrivo pogledao, ali očima za javnost. U očima koje gledaju prema nutrini bilo bi poštovanja. Odbijenica bi se zabilježila u dosjeu kao nešto neprimjerno. U tajnom dijelu dosjea  pisalo bi da se na Preradovića može računati. Jer, tko je spreman izdati samog sebe, sutra će bez pardona izdati državu. Ostao bi podoficir ili napredovao do čina nižeg oficira, eventualno natporučnika. Službovao bi po provincijskim garnizonima. Novu uniformu sljedovao bi svake četiri godine, jahao rashodovane kobile. U vrijeme rata bio bi u rovu, a ne u udaljenom štabu nad topografskim kartama. Odlazio bi na seoske kramove umjesto na balove, bez lente i sablje zlaćanog balčaka. Ženio bi se zdravijim ženama koje bi mu rađale zdraviju djecu, premda bez nasljedne titule von Preradovich. Nikada ne bi postao general  jedne carevine na rubu bankrota.

A što bi bilo s njegovom poezijom? Sigurno bi i u tom slučaju postao veliki pjesnik, tako mu je pao grah još prije preobraćenja, a njegova vojnička karijera uvijek je bila u sjeni lirike, neupamćena i periferna. Po kasabama gdje bi službovao potpuno bi se vratio jeziku svoga rođenja i ne bi ga u mislima morao prevoditi s njemačkog,  što bi doprinjelo bogatstvu izričaja. Pjesme mu ne bi bile rasadnik tuge. A što se slave tiče i mjesta u hrvatskoj književnosti, radove bi i kao vječiti poručnik mogao poslati Ivanu pl. Kukuljeviću Sakcinskom,  koji ga je odaslao u književne visine. On bi  prepoznao njihovu vrijednost i pogurao ih, prvenstveno kao esteta i erudit, ali i kao hrabar, odrešit i moralan čovjek, Lav od Varaždina, uvijek spreman stati u obranu naroda i pojedinca, radilo se o Hrvatima ili o Srbima – svejedno. Preradovićeve pjesme osvanule bi u časopisima ilirskim i horvatskim. Ta bi slava izgledala vizualno drugačije, uz manje pompe a mnogo više skromnosti, primjereno pravoslavnom Srbinu i hrvatskom rodoljubu. Zagrebački golubovi slijetali bi na brončanu glavu neke druge osobe.

Zaista je neobično da u istom gradu i ulica i trg nose isto ime. Ali, pri tome treba imati u vidu važnu okolnost: Takva počast i nije odana čovjeku, nego – sindromu.

JOŠ ČLANAKA: