Članci

Jovan Četirević Grabovan

           Baveći se u jednom od prethodnih zapisa hrvatskom modernom i srpskim pravoslavljem, spomenuh ikonopisca Jovana Četirevića Grabovana. S njegovim stvaralaštvom susreo sam se prije nego s njegovim imenom. Davno. Primjerice, na Svetog Panteliju u selu Pavlovcu, kada je tamo hramovna slava što je mi Vretanijci nazivamo – kram. U to vrijeme zapovjeđenog ateizma bilo je uputno da svoje kramarske porive svedem na šatru u crkvenom dvorištu, pivo iz ledene kace i djevojčice koje bi se zarumenjele kada im stisneš dlan u kolu ili im potajno namigneš. Samo što ja, vavijek na vlastitu štetu, baš nisam tip za bivanje pod komandom. Zato sam ulazio u crkvu, ne obazirući se i ne strahujući hoće li me netko „ snimiti“, a potom „snimljeno“ proslijediti kamo već treba.

               U Svetom Pantelejmonu stoji mali ikonostas, remekdjelo Jovana Četirevića Grabovana. Taj lik mi je tada još tajio ime, predstavljajući se samo bezimenom ljepotom. Hramom su vladali mir i tišina, napolju je orkestar uštimavao instrumente. Grabovanova stidljiva Bogorodica došaptavala se s vrevom iz crkvene porte. Tako sam spoznao da između dva doživljaja, onog pred crkvom i onog u crkvi, postoji ravnoteža u mojoj nutrini, tajanstvena, erotična sinapsa vezena osjećajem slobode, i da me dopala kramarska duša, ljuljačka od duše što se ravnomjerno njiše od pijevnice do pevaljke .

Kasnije, već pri kraju studija, nabasah na djelo Dejana Medakovića Tragovi  srpskog baroka. Knjiga je bila Četirevićeva vizit-karta. Napokon smo se  upoznali imenom i prezimenom. Umjesto adrese i telefonskog broja, u knjizi se nalazio popis mjesta gdje je Grabovan ostavio vlastiti trag. Zapanjujuće! Opus mu je pokrivao ogroman prostor, praktički polovinu Austrijskoga carstva. Vretaniju uzduž i popreko .

Iz teško objašnjivog poriva počeo sam slijediti te tragove: automobilom, motociklom i koracima. Isprva u zavičaju. Po oronulim crkvama klimavih zvonika, prašnjavim ikonostasima, ispod paučine i lastatavičjih gnijezda. Već tada sam pomislio da narod koji se tako počeo odnositi prema ljepoti , koji se kao pseto bez rodovnika vuče kroz postojanje i vrti glavom lijevo-desno strepeći vidi li ga tko, a ne zna sačuvati ni vlastite kosti – neće dobro proći. Da sam bar bio u krivu. Poslije sam se uputio dalje, na sjever Mađarske sve do Sentandreje, miješajući estetiku i hedonizam u neobičan koktel.

Nisam slikar. Nalivpero je moj kist, paleta obična bilježnica. Zato se moja opčinjenost Grabovanom jedne noći uz kajsijevaču pretočila u priču. Tiskana je u nekoj novini, potom u zbirci novela. I to je bilo davno. Kao Četirevićeva umjetnost izgubila se iz sjećanja. Onda se odjednom ukazala, tvrdeći da sa mnom ima neraščišćenih računa. Taman sam započeo ovaj zapis, zamišljen kao esej, kada se prikrala iz daljine, počela zvrndati oko ušiju, plesti se među noge, spoticati me. Želio sam joj objasniti da je ona palinka pod Tabačkim krstom u Sentandreji koja nas je spojila sada prošlost za oboje, ali se nije dala smesti. Potpisujem kapitulaciju. Od zapisa ostaje samo uvod. Proveseli se još jednom, Lazare od priče!                                                                                                                                                                                                                                                                                         

                                       SLOVO O ČETIREVIĆU

Iz restlova boje i vremena, preostalih od napornog rada na živopisu crkve u Sekešfehirvaru, slikar Jovan Četirević izradio je ikonu Hrista koji se smije. U jednoj noći, na komadu daske, neobičan lik, pod posve čudnim okolnostima.  O aferi se pričalo godinama, onda je vrijeme učinilo svoje. Ova je priča izvještaj kakvog se, krnje i s mukom, dalo sačiniti iz fosiliziranih sjećanja.

Tridesetak godina prije tog događaja otisnuo se iz Grabova kraj Ohrida, napustio postojbinu krenuvši prema sjeveru utrtim putem uz Vardar i Moravu kojim su više od dva stoljeća na mahove kuljale bujice ljudi izlijevajući se u široku Panonsku ravnicu kao voda.

„Zlatne su ti ruke, Jovče“,  govorio je seoski pop, stružući gar s kubure donjim dijelom krsta. „Bila bi šteta da ovdje pogineš. Dobro se ne piše, vidiš i sam,  a pisat će se i gore. Bog nam okrenuo leđa i što nam  preostaje no da ga ljubimo u potiljak i nadamo se boljem“, popovao je blago i oštro u isti čas, kao onaj koji zna više od onoga koji ga sluša. „Stižu mi vijesti da se naši u Austriji dobro snalaze. Neki su čak i grofovi, carski generali. Zlatnim rukama priliče zlatni krajcari, a mi te možemo plaćati samo buhama i dimom spaljenih čardaka. Otkako se Savojski izmirio s Turcima, samo korov na ovom pustopolju može da preživi. Put pod noge i bježi, piči za onim Grkom kod kojeg si zanat izučio. Bolje glava u torbi nego na kolcu. Moli se mučenicima, ali se među njih ne guraj“.

Poslušao ga je i krenuo, ali ne zbog straha ili pohlepe. Neka je druga, skrivena misao bila okidač njegove odluke. Grabovo nije volio jer se u njemu nije našao, premda o tome nije nikom govorio. Ako su ti korijeni u nekom tlu, mislio je, to što ti kosti predaka neku zemlju plode ili gade, ne znači da na njoj možeš procvjetati. Drugačije su ga od malena učili, no ljubav se ne rađaa iz tuđe ljubavi, već iz vlastite glave (samo je s mržnjom obrnuto). Pošao je odmah sutradan, bez tuge, uz slatko uzbuđenje čovjeka koji traži vlastitu sudbinu. Ali čim je iza brda zamakao na osojnu stranu, svjestan da mu sunčanu, prekrivenu vinogradima, više neće vidjeti, Grabovo je počelo rasti u sjećanju ljepše no što je ikada moglo biti. Sazidao je iznova u glavi grabovske kuće, crkvu, zmijolike kaldrme i svoje suseljane, koji se u ljepoti tih misli ne bi mogli prepoznati. Zato se više nije drugačije predstavljao nego – Grabovan. S ponosom i ljubavlju, kao da bi za tu gluvotinju svi trebali znati.

Što mu je pop govorio potvrdili su kaluđeri manastira gdje je zadnju noć prenoćio prije nego što će šajkom prijeći Dunav i više se ne vratiti. Sjedili su uz vatru, pričali i krstovima strugali gar s kubura, pa se činilo da je to neka tajna molitva božjih slugu u ova barutna vremena. Rekli su da naš pravovjerni svijet Preko i ne živi tako loše, osim onih koji ne žive dobro. Da su Hungariju posuli hramovima kakvih ni na Bosporu nema. To im je na čast i za dušu, ali on, slikar, treba da se pazi. Ikone koje Prečani traže za svoja kandila nisu više kao naše ovdje. Dunuo im u glavu švapski vjetar, kuga neka, pa bogorodice više sliče na „bože me prosti“ nego na sebe. Neka on čuva staro i vraća zabludjele tradiciji, kao što će i sveti Sava činiti kada se uskoro, na Sudnji dan spusti među svoje blentavo stado.

Nije si Grabovan mogao prdstaviti o kakvim oni to švapskim vjetrovima govore, a sumnjičav po prirodi nije se mogao zakleti ni da će ih poslušati. To se pokazalo dobrim, jer bi inače pogazio riječ.

Tamo gdje je rođen, i gdje je stotinu godina određivao izgled svega što se vidi (i onog što se naslućuje), barok je bio na izdisaju. Nekada čedo i ponos, pobuna i sjaj razigrane Monarhije, sada je iz salona, crkava i palača izbačen na ulicu. Kao stari iznošeni kaput ležao je kraj ceste. Ali za one koji su bosi i očajni dolazili s juga bio je nešto drugo. Nov i nestvaran, san kakvog još nisu imali prilike sanjati. Podigli su ga, okrpili i očistili. Opšili vezom sjećanja. Tako je išao s pleći na pleća, od Gruntovića na Češljara, od Mihajla Sokolovića na Arsu Teodorovića, bakroresca Orfelina, na bezimena potucala koja kistove rade od vlastita brka, i konačno na Četirevića, pomlađen i oplemenjen, na svojoj posljednjoj, labuđoj šetnji promenadom evropske umjetnosti.

Započeo je svoju misiju kao pomoćnik putujućih zografa, ali ih je očigledno brzo nadmašio jer se već zarana potpisuje: „Gospodar Grabovan“, što znači da je stekao učenike. Glas o njemu pronio se nadaleko, jer ondje nije bilo sumornih balkanskih gudura gdje je i glas u kavezu. Što su mu kaluđeri one noći predstavili poganim, doživio je kao dar Božji, i nikada u to nije posumnjao, tvrdoglav i buntovan kakav je već bio. Mislio je: „Čovjek sam i stvoren na sliku Božju, da bih sam stvarao slike u kojima se Bog može prepoznati.“ Zato je lutao carstvom omađijan, stvarajući gdje god je stigao, od Lepavine do Budima, jureći kroz svoju novu zemlju po svakom pozivu rasutih sunarodnjaka, ravnajući noseve njihovih čađavih bogorodica i utiskujući im na krajeve usana jedva vidljivu sjenu osmijeha. Odlazio bi do Beča, Regensburga, Praga, zatim se vraćao nazad, s novom snagom jezdio od Kanjiže do Erdelja, oživljavao natmurene svece krateći im brade i prizivajući na njihova isposnička lica sjećanje na svog grabovskog popa.

Govorilo se da njegove radove poznaješ po mirisu. Što je stvarao danju čuveno je po raskošnim bojama donesenim iz Bavarske. Za te se slike dim nikada ne hvata, imaju dah đurđevskog jutra i pjevaju zajedno s horom. Pišu se četkama od repova bijelih konja. Ipak je bolje radio noću. Te ikone nose žućkast ton voštanica, mirišu na med, sporazumijevaju se šapatom i ne trpe ramove. Pišu se dlakom doravih ždrebica. Slabo je poznato da postoji još jedan smjer njegova noćnog opusa – zeleni. Kad nije imao novaca ni za svijeće, pouzdavao se u mjesec, a ljeti, da bi pojačao svjetost, nahvatao bi svice u predvečerje, onda puštao da lete po sobi. Najčešće je tako slikao na području Budimske eparhije. Mađarske su kresnice bile debele i zračile najzeleniju svjetlost. Od tih je radova ostalo malo, taman toliko da stane u ovo kazivanje. Ne zato što takvih ikona nema, već što se nerado pokazuju.  Zeleno je boja nade, a nada se piše potajno, daleko od tuđih očiju i kistom od grive pastuha zelenka.

Imućno i složno društvo „privilegovanih trgovaca“ iz Stolnog Beograda naručuje od već vremešnog Četirevića oslikavanje svoje crkve Svetog Jovana Preteče, za lijepe pare, toliko potrebne zaduženom Grabovanu. Bacio se na posao zajedno sa šegrtom Grigorijem Popovićem. Od golih zidova trebalo je sačiniti vidjela „carstvija nebesnog“, otvoriti crvotočine taman široke da misao pretvorena u nadu kroz njih može poteći sa ovog kukavnog svijeta prema drugom i boljem. Govorio je: „Vječnosti ima koliko i glava koje je traže.“ Nikoga od naručitelja nije htio zakinuti. Nicali su po žbuci i drvetu grozdovi Obećane zemlje za vinogradare i trgovce, blagoveštenja za trudnice, razvaljeni grobovi uskrsnuća za stare i bolesne, puni pehari vina na Kanskoj trpezi za gradske bećare i mangupe. Svaka skela uklonjena s dovršenog dijela crkve otvarala je mali prostor Božanske postojbine. S večeri hitali bi Sekešfehirvarci da pred spavanje bace pogled na ljepotu koja se rađala. Radosni i ganuti otpojali bi večernju, potegnulin gutljaj u porti, takmičili se u čijoj će kući toga dana živopisac večerati.

Bio je običaj da zografi onog vremena, pored naručenog i plaćenog, izrade i jednu ikonu gratis, te je pred dovršenje poklone naručitelju. Radilo se o nepisanom, no ipak pravilu, i znalo se da ga majstor Grabovan neće prekršiti. Poklon-ikona nastala je jedne noći dok se Četirević vraćao s kraćeg puta na Dunav, gdje je morao vratiti neke dugove. Sjedio je uveče na čistini uz rijeku u veselom društvu šajkaša i alasa, podgrijan ljutom ribljom čorbom i vinom iz Jegre. Šale su bile oštrije od paprikaša. Smijeh se dizao u noćna nebesa. Kroz pjesme je kolala krv. Četirević raspojasan, oslobođen dugova, zanovijetanja strogih Sekešfehirvaraca, u tom trenutku i sjećanja. „U čemu je tajna tvojih ikona, majstore?“, pitao je netko. „Nemaju one tajni, već samo ja, stvaram ih da bi me odavale“, odgovorio je. Ali za takvo umovanje prisutni nisu imali smisla. Ako je tako pametan, zašto nije bogat, primjetili su.

U tom je času ukrao osmijeh mladiću na čije je lice pao odsjaj razbuktalog ognja, drpio ga na brzinu i neprimjetno zapisao u sebi. Nešto kasnije, u polumraku brvnare obasjane mjesečinom, debelim svicima i komadima trulih panjeva koji su također sijali zeleno, počeo je premazivati komad daske od čamca. Rad mu je išao dobro, pa uskoro stiže do usta koja je uvijek stavljao zadnja. Trenutak zastane, maši se ukradenog osmijeha i iscrta ga u par poteza. Na licu Gospodnjem! Ne, nije to bio blagi svetački smiješak na koji se prečansko stado naviklo, već osmijeh živa čovjeka, kojem se mladenački bijele zubi, a usta mame da ih se ljubi. Četirević se i sam zagrcnu nad onim što je učinio, pa već umoči kist u boju riješen da usta prebriše. Još jednom promisli. Ruku, po kojoj je kapala bijela boja, zaustavi na pola puta između palete i daske. Izmoli očenaš, kao da čeka odgovor Svevišnjeg, a onda turi četku u crvenu i upiše slova na vrhu ikone: IC – XC. Rad je bio dovršen.

Uskoro je crkva bila spremna za osvećenje. Uzbuđenje bijaše veliko. Starješinu zajednice čekale su dan slavlja kada će gradu i svijetu pokazati pred kakvim će se remek-djelom krstiti. Još da im prije toga Grabovan uruči zavjetnu ikonu, radi čega je upriličena svečana večera u sali za skupštine esnafa. Dok se pred večeru služilo slatko i rakija, ušao je Četirević noseći pod miškom smotuljak bijelog platna. Lica poprimiše svečan izraz. Netko je triput kucnuo nožem u čašu da prekine žamor i najavi Grabovana. A on razmota platno, pa Nasmijanog okrenu prema Sekešfehirvarcima. Sve je zanijemilo, sledilo se: pjesme začinjene ugarskim akcentom, bućkanje vina što se ispod brkova sudaralo sa slinom, šapat o kamatama, zvon dukata koji se taru o čipku na grudima gospođa. Oči u nevjerici bulje u ikonu. Onda nastupi graja.

Zar on, za čije su se kistove vladike otimale žešće nego za parohijske prihode, da učini ovakvu svinjariju! Obično skitničko mazalo da se naruga njihovom „celog sveta slavnom“ esnafu, dajući mu seoskog đuvegiju pod Sina Božjeg. „Zašto?! Zar se ne bojiš Boga, Grabovane?“, vajkali su opančari, trgovci, vinari i licitari. „Moj Bog nije strašilo. I zašto se vi ustvari ljutite?“, odvratio je slikar neočekivanom mirnoćom. Taj hladan, bezočan odgovor još više naljuti Stolnobeograđane. Neki se prekrste, a gazda Avram maši se rukom za pojas gdje mu je prema sjećanju trebala biti sablja, no isuka samo golem sat na zlatnom lancu, i jurnuo bi da tim satom kao buzdovanom raskoli glavu bezbožnom rugalu, ali ga supruga spriječi u nakani.“Pa gdje si, smućeni čovječe, vidio Hrista koji se smije?“, rekoše, da opet usijanu situaciju okrenu na hladan razbor. „A gdje ste vi vidjeli Hrista koji se ne smije?“,uzvratio je pitanjem. „Svuda, na svim ikonostasima od Hilandara do Komorana!“,graknuše prisutni. „Vidjeli ste ono što su vam servirali oni kojima je servirano. Ja držim da se Sin Božji ponekad smijao, kao što je ponekad sumnjao, čak se i bojao. Samo što je strah preživio, a smijeh se zaboravio. Odlučio san načas prekinuti taj zaborav, i ne mislite da mi se odluka nije o molitvu očešala.“

Onda su mu rekli da im se nosi ispred očiju, da bar nikome ne priča (pod prijetnjom anateme), pa nastavili vijećati što uraditi s ikonom. Da je unište nisu mogli, jer, nasmijan ili ne, bio je to ipak lik Jedinorodnog, kako je i pisalo crvenom farbom: IC – XC. Da je vrate Grabovanu,  nisu htjeli, jer su posao unaprijed masno platili, a tražiti novce nazad bilo bi uzaludno, već ih je spiskao vraćajući dugove. Da napravi novu, nije dolazilo u obzir, jer s njim nisu htjeli imati više nikakva posla. Todor Grujić svađu je gledao šutke, zavaljen u kožnu stolicu sekretara društva. Svijet je promatrao kroz gustu šumu isprepletenih obrva i trepavica, pa su stvari dopirale do njega u mnogo čišćem obliku, zato što je mnogo privida i zabluda ostajalo upleteno u taj gustiš kao u mrežu. Predložio je da otkupi sliku od uvrijeđenog esnafa za tri dukata (pogodiše se na pet), i još da plati Grigorija Popovića da brzo moluje novu. To je i prihvaćeno, uz jedan uvjet – da ikona dobije dveri koje će je prekriti, kako se trag od šamara što ga je Grabovan zviznuo Sekešfehirvarcima ne bi vidio. No sad je i Todor imao zahtjeva. Zatražio je posvećenje ikone, ovdje i sada. Nevoljko pristadoše, a što bi drugo. Pop okadi ikonu, a onda se na nju ponaosob zakleše na šutnju. Grujić je platio i dobio sliku, Četirević odlutao, a Grigorije na brzinu omazao neko Uspenje, pa je crkva osvećena na Veliku Gospojinu ljeta 1776.

Na tome se stvar nije završila. Tajna je nekako izmigoljila ispod poklopca i brzo prosula po svem prostoru Budimskog vladičanstva. Počeli su po vašarima da ih podbadaju, njih, ponosne građane Stolnog Beograda: “Čuva li vas Hristos, Sekešfehirvarci?“, zadirkivali su ih. Bilo je krvavih noseva, razbijenih glava (pa sad se ti smij). Za sve su okrivili Grujiće, a oni su prodali kuću i dućane i odselili u Peštu, koja je upravo počela rasti iz močvare, nova i nasmijana. Svog se zatarabanog zaštitnika nisu odrekli.

Grabovan se nakon skandala sklonio u Gornju Slavoniju. Graničari Varaždinskog generalata već su ga dugo pozivali. Sve što je tamo naslikao spada u danji opus, i danas pjeva zajedno s horom. Za bure vina i dva praseta živopisao je Svetog Panteliju u Pavlovcu. Iz ćefa crkvu u Podgorcima. Za konja i sedlo ikonostas u Sredicama. Tim se konjem još malo potucao po svijetu, a onda, jedne noći bez kresnica, oprostio od svojih zlatnih zemaljskih ruku odletjevši na neki nebeski ikonostas, po kojem i danas šara svoje divne ludorije.

JOŠ ČLANAKA: