Članci

Vladika Emilijan

Portreti

U velikoj gostinjskoj sobi vladičanskog dvora u Pakracu bili su izloženi portreti slavonskih episkopa, njih devetnaest u nizu. Pamtim, jer sam u vrijeme prvih dolazaka u rezidenciju već naučio dvoznamenkaste brojeve. Jedno uz drugo stajala su ulja na platnu, arhipastirski likovi kao na nekoj sjednici. Počevši od prvog, Sofronija Podgoričanina, pa dalje po kronološkom redu duhovne vladavine nad pravoslavnom pastvom panonskih nizina i visočja sa sjevernog ruba Ilirika, poznatijeg kao Slavonija,...

čije se ime kroz vrijeme širilo i sužavalo, bivalo gornje i donje, malo i veliko. Svi su bili pokojni i predstavljeni, osim zadnjeg, devetnaestog episkopa slavonskog Emilijana Marinovića koji je sjedio na čelu ogromnog stola.

Prijatelji

 Moje poznavanje vladike Emilijana nije vikipedijskog tipa, već proizlazi iz neposrednog iskustva. Preosvećeni je bio veliki prijatelj naše porodice, a mi smo bili njegovi prijatelji. Nijedan Arhanđel Mihajlo nije prošao a da nismo bili na vladičinoj krsnoj slavi, kao što on nije propuštao našega Svetog Luku. Viđali smo se još najmanje dvaput godišnje: na Jovanje u kumovskoj kući Aksinovih i na Nikoljdan, kada je slavu slavio prota Boško Bosanac, arhijerejski namjesnik, naš – čika Boško. Te slavske trpeze bile su veoma slične. Na čelu im je bio slavonski episkop (čas kao gost, čas kao domaćin), a njemu sučelice čika Boško, krstonosac, na izvjestan način Emilijanov odraz nemonaškog statusa. A oko stola veliko društvo, u svakom pogledu raznoliko: po nacionalnosti, vjeroispovjesti, spolu, godinama, imetku i naobrazbi. Ne iz razloga kojeg bi nametao neki politički trenutak, špekulacija ili puka pristojnost, već zato što je to normalno. „Jedino Bogu ugodno i dostojno valjanih ljudi“, govorio bi vladika Emilijan, tako osjećao i tako se ponašao. Riječ prijateljstvo ne može uteći svojoj etimologiji – prijatelji si međusobno prijaju. Prijati nekom velika je čast, nezamjenjiva. Svi su jedni drugima prijali nad tim vezenim blagdanskim stoljnjacima, jedino to je bilo važno. Bez tog osjećanja svima bi bilo neprijatno.

Razglednice

Monaštvo po vokaciji pretpostavlja samoću, a Emilijan po prirodi nije bio samotnjak. Volio je velika društva, goste, bio veseo i komunikativan, zato je volio i kad mu se piše. Razglednice su divan i gotovo zaboravljen način komunikacije. Nekad smo ih rado primali i odašiljali. Svježa ljetna garnitura osvanula bi ujesen zaljepljena po kalendarima, stranicama ormara ili se skrasila na nekom drugom vidljivom mjestu. Barem sat vremena godišnjeg odmora ili putovanja bio je posvećen pisanju razglednica, a u setu tih znakova pažnje i poštovanja koje su moji slali na brojne adrese obavezno je jedna karta bila namijenjena vladici. Dok nisam završio treći razred osmoljetke, tu razglednicu napisali bi roditelji, a poslije toga ja, po mašti i diktatu, jer sam u trećem naučio ćirilska slova. Onda bi se svi prisutni na nju potpisali, ponekad poneko i nešto nadopisao. Tako je atmosfera velikog društva bila  odaslana vladici Emilijanu, koji je volio ljude oko sebe, i na daljinu. I on je nama slao razglednice: iz Svete Zemlje, sa Bospora, iz Zagorska...i njih je još netko potpisao. Na Aranđelovdan Emilijan bi uzeo s pisaćeg stola razglednicu koju bismo mu poslali (neka se vidi koliko mu znači!), pa je moj otac objasnio tko je koja od potpisanih osoba, uz malu storiju o njoj, i mjestu odakle su pozdravi odaslani, i o trenutku kada smo ga se sjetili, i eto ti teme, eto ti razgovora, eto ti proživljenog kao ponovo doživljenog.

Dvorske šetnje

Prva knjiga koju je vladika Emilijan uz posvetu poklonio mom ocu nosi datum 10. III 1963. To znači da sam bio u prvom osnovne, a naše posjete dvoru počele su godinu-dvije ranije. Tog vremena sjećam se kao kroz maglu, teško razlikujući što je bio vlastiti opažaj, a što se kroz kasnija prepričavanja vezalo uz doživljeno i pretvorilo u simbiotičko sjećanje. Na tim večerinkama bila je nekolicina djece. Dok su nam roditelji sjedili za stolom, mi smo pronašli kutak za igru. S vremena na vrijeme mladi dvorski monah poveo bi nas u šetnju mnogobrojnim  odajama. Čim razgovor veselog društva skrene na teme koje nisu za dječje uši (nipošto prostačke, nipošto vulgarne, ali, eto,koje nisu za dječje uši), vladika bi kaluđeru dao znak očima i mi bismo kretali u te šetnje. Bio je veoma strpljiv. Malo bi nas ispitao slova i račun, a onda puštao da jurcamo hodnicima.

Uz dvorskog monaha vezan je kasniji događaj, s prizvukom afere. Jednog je dana  povjerio vladici da se zaljubio u neku ženu i da se ona zaljubila u njega i da ne može i ne želi protiv toga i da će se civilno vjenčati i da želi djecu i da je taj poriv jači od zavjeta danih u tadašnjem jastvu i da nestane s ovoga svijeta i sagori u ognju, svejedno, ali da ne može drugačije. O mislima i osjećanjima vladike Emilijana pri toj ispovijedi ne mogu suditi. Svatko od nas ima kutak dostupan samo Svevišnjem. Ali znam za posljedice tog fatalnog trenutka iskrenosti: nije ga raščinio niti anatemisao. Vasilije je otišao iz dvora, ali – kao parohijalni sveštenik. Oženio se pred matičarom i dobio djecu pred Bogom. Za te djevojčice moji su kupovali lutkice i slatkiše kada bismo ih posjećivali. Krstio ih je vladika Emilijan, uz diplomatsku opasku u crkvenim knjigama: „Bračno, za građansko-pravno područje.“ Toliko o sankcijama. Možemo suditi drugima, ali ne možemo suditi o njima, nije nam namijenjeno. Pretpostavke nisu saznanje. Zato mogu samo pretpostaviti vladičine misli u tom delikatnom trenutku, zabilježene kasnije kao vlastitie: „Bjekstvo od ljudskog obezljuđuje.“ Ljudski je voljeti, nema ljudskijeg, zašto onda ne oprostiti ono gdje se u stvari nema što praštati.

Zagorka i Dumas

Romantika je hormon života koji na ljepši način formira naše postojanje, a bez romana nema prave romantike. U ranoj tinejdžerskoj dobi najdraži su mi bili romani Marije Jurić Zagorke i Aleksandra Dumasa, zbog urođenog interesa za povijest, briljantnih zapleta, obrata i raspleta, strastvenih ljubavi i herojstva i , naravno, zbog sretnih završetaka. S knjigom se tonulo u san, uz knjigu se budilo. Mjesta radnje tih meni omiljenih romana uglavnom su bile  palače. Moji drugovi mogli su ih samo zamišljati, ja njome koračati. Većina soba, predvorja i hodnika vladičinog dvora u Pakracu bila je opremljena starinskim namještajem, tepisima, lusterima, slikama i ikonama, prostorom punim uskladištenog vremena, od baroka, preko rokokoa, bidermajera, alt dojča, do secesije. Kakvog li nestvarnog ambijenta! Razigrano derište postajalo je razigrano na nov način, da okađeno mirisima prošlosti u mislima spasi gričku vješticu ili mušketirskim mačem obrani čast francuske kraljice. Odaje vladičanskog dvora postale su prirodno stanište mojih hranjivih iluzija.

Riječi

Misli tvore riječi, riječi oblikuju misao. Vječita interakcija. Riječi se vezuju u rečenice, rečenice grade razgovor. Razgovori te oblikuju, ostaju i kada im tok zaraste u vrbu i ukloni ih s vidika. Ostaju, u zamrzivačima zaboravljenog sjećanja, kao namirnica koja bi se odjednom odnekale mogla pojaviti i nahraniti te. Za stolovima na čijem je čelu sjedio vladika Emilijan mnogo se i o mnogočemu razgovaralo. Kao gimnazijalac već sam uživo mogao sudjelovati u tim razgovorima, uglavnom ušima , tek ponekad grlom. Razgovaralo se: o duhovnim stvarima koliko i o svjetovnim; o historiji, putovanjima, medicini, fizici, voćarstvu,  proizvodnji sira, umjetnosti i sportu, bez tabua i zlih namjera, prosvjećeno, pa ti razgovori nikoga nisu mogli urušiti, već samo dograditi. Svaki intermeco između tema bio je ispunjen pjesmom, šalama i smijehom. „Duh i materija jedinstvena su supstanca“, govorio bi vladika Emilijan. Postoje i pisane riječi, jednako žive, ali sakrivene između korica. U dvoru je bila velika biblioteka, kreirana vjekovima. I Emilijan je dio života proveo kao patrijaršijski knjižničar. Moje šetnje dvorom poprimile su drugi smisao. Bile su samotne i odvijale se od gostoprimnice do knjižnice pa nazad. Riječi su prenosive, bile izgovorene ili napisane ili otpjevane. Nisu samo bolesti prelazne, nego i zdravlja. Tada primljene riječi slutio sam kao eliksir, danas vidim da me slutnja nije prevarila.

Rukoljub

Vladici se ljubi desnica. Kažu da su to naši „bizantijski“ običaji, neprimjereni vremenu. Možda, ali su običaji, a ni jedno vrijeme nije primjereno sebi. Bolje da crkne selo nego običaj. Taj čin ne doživljava se kao gesta snishodljivosti, već poštovanja. Ne treba ga objašnjavati podrugljivcima oko sebe, niti podrugljivom dijelu sebe. Vladici se ljubi ruka i finito. Naučiš kao dijete, a poslije se pretvori u neki od detalja djetinjstva kojih se ne želiš odreći. Jedne zgode, već u vrijeme studija, spustio sam se stepenicama Pravnog fakulteta u Zagrebu i izašao na pločnik. Njime su prema Masarykovoj i dalje ka Preobraženskoj prolazili vladika Emilijan, tad administrator i Mitropolije Zagrebačke, čika Boško i prota Jovan Nikolić koji me prije dvadesetak godina krstio. Trojac u mantijama. Ja u džinsu i patikama, rokersko-buntovnički, platnena torba s knjigama nemarno prebačena preko ramena. Trenutak je bio delikatan. Veoma su se obradovali što me vide, i mene je razveselio nenadani susret. Ali, pred fakultetom je bilo mnogo studenata. Unatoč te nezgodne okolnosti, pred tucetima progresivnih, zapadnjačkih očiju, bizantijski sam poljubio vladici ruku. Te su me oči poslije opisanog događaja malo čudno gledale. Šta da se radi, nisu sve stvari na momentalnu korist, a kukavičluk se dugoročno ne isplati. Čemu se stalno opravdavati i objašnjavati. Vladici se ljubi ruka i finito.

Molitva

Te nikoljdanske večeri kod čika Boška se kao uvijek okupilo društvo. Stigao sam automobilom iz udaljenog grada u kojem sam počeo obavljati pripravnički staž i potpuno se osamostalio. Moji nisu stigli iz Grubišnog Polja zbog neke iznenadne okolnosti. Pamtim da je čitavim putem do Pakraca, a ima dobar komad puta, s radija brujala muzika, sve jedna stvar uzbudljivija od druge (što nije čudno, jer zadnja godina sedamdesetih bližila se kraju i to su bila zabavna vremena za koja se činilo da će potrajati). Decembarsko inje, magični prosinac. Unatoč zimskoj idili, bilo je tjeskobe u mojoj nutrini. Ništa ozbiljno: životna razmeđa, smjena paradigmi, odabir puta na raskrsnici bez čitljivog putokaza, ljubavne dvojbe, start karijere, malo traumatično, no sasvim dovoljno za jednu profanu tugu. Nisam dozvolio da se to vidi, i nije se moglo vidjeti. Sebično je i nakaradno od svoje anksioznosti praviti teatar, makar i komornog tipa. Zato je slavska večera protekla lijepo kao i uvijek, a svakako sam želio pridonijeti tom mrsnom ugođaju, uz kojeg je samo jelo bilo posno.

Negdje pred ponoće gosti su se razišli. Vladiku Emilijana otprati sam do dvora, držeći ga pod ruku da se ne oklizne na zaleđenoj cesti. Pred kapijom još smo se malo zadržali, čavrljajući o koječemu. Odjednom reče: „Ma vidim ja da tebe nešto muči. Nisi iznutra radostan.“ Kako?! Odakle?! Nije se moglo vidjeti. Jesam li brbljao čitavo veče, čak načinjao teme – jesam. Jesam li se smijao, čak izazivao smijeh ostalih – jesam. Jesam li pjevušio – jesam. Jesam li smazao pol tepsije pijanog šarana – jesam. Da li se moje izvana podudaralo s mojim iznutra – nije. E to je osjetio ovaj starac za čiju se dugu sijedu bradu hvatala sleđena magla. Šutio sam, nisam se imao od čega braniti. On se odjednom osmjehne i stavi mi dlan na na kosu kao da blagosilja. „Ma hajde“, reče, „sve će biti dobro. Ja se svako veče za tebe pomolim“. Poljubio sam mu desnicu, a on je odškrinuo golema vrata dvora, još jednom mahnuo, zatim se izgubio u tami. Više se nismo vidjeli.

Profil noći se izoštrio. Riječi su ljekovite ako izlaze iz vidarskih usta. Da se netko, u samoći svoje sobe, u mraku razrijeđenom plamićkom s kandila za mene moli... Smatrate li to sitnicom, pokušajte progutati malenu tabletu dok vas razdire zubobolja. Preporodit će vas. Od kilometra do kilometra osjećao sam se zdravije, putokazi me nisu zbunjivali, jer – sve će biti dobro, ne valja se trovati dvojbama. Zastao sam na uzvisini odakle se prostire pogled na grad, moje novo stanište. Svjetlost postrojenih lampiona. Na radiju noćni program, i baš u tom trenutku retrospektiva filmske glazbe čudotvorca Nina Rote, La Dolce Vita i ostalo. Stvari se ponekad spoje bez nekog objašnjivog razloga. Kasnije sam saznao da je to znanstveno priznata pojava, zove se sinhronicitet, i da je neobjašnjiva.

Amarcord

Uskoro je od vladike Emilijana ostao samo portret, devetnaesti u nizu. Možda je i ta slika nestala u plamenu. Na meni je da uhvatim raščupan kist i ponovo je naslikam. Upravo to i činim. Životni put mu nije bio posut ružama, ma koliko ćilim koji vodi do anvona bio bogato izvezen. Preturio je preko pleća dva svjetska rata, a na njegovu arhijerejsku službu vlasti nisu gledale blagonaklono. Čuvati stado u toru okrutnih ideologija nije bio lak zadatak. Unatoč svega, sačuvao je vedrinu i otvorenost prema ljudima. Kako i ne bi – bio je dio ljudskog i svega što to obličje sa sobom nosi, jer tako nam je namijenjeno. Ulazio je u domove i domovi su pristupali njemu. Znao se za nekog pomoliti.

Ima i danas duhovnika na tragu vladike Emilijana, koje osjećam kao suputnike, sudionike mog puta one noći na Nikoljdan od Pakraca do Bjelovara i dalje dok nas ima. Ali i onih drugačijih. Bolje je da nas čuvaju električni pastiri nego takvi. Duh iz trećerazrednih holivudskih horora jedino shvaćaju ozbiljno. Nema ih u našim domovima ni kada u njih stupaju. Umjesto dramatike vlastitog naroda, milije su im drame glupavih televizijskih serijala produkcije Mexico City – Istambul. Bez pardona će osokoliti povjerene im ovce da zaigraju ruski rulet, originalniju varijantu te igre zvanu srpski rulet, sa svih šest metaka u dobošu revolvera (ali, čemu brojati do šest, ako ti je naređeno da brojiš do tri, i to na prste). Neće vam proći , oci, i mi smo nečiji očevi. Imamo za koga da se pomolimo.

Za kraj, osjećam neodoljivu potrebu da okrenem stranicu interneta na onaj veličanstveni Fellinijev film - Sjećam se. Čudesno čovječiji Amarcord. Na njegove zadnje minute, popraćene božanskim nadahnućem Nina Rote, tim zvucima koji te čine boljim, htio-ne htio. Netko odlazi u bolju budućnost, vjetar vitla pijesak po plaži...I dođe mi da izađem na drum i uzviknem: „ Adio, Gradisca!“

JOŠ ČLANAKA: