Članci

Sjedinjenje svih

Sve velike monoteističke religije u svom naučavanju otvoreno ili prikriveno zagovaraju tezu „sjedinjenja svih“. Naoko se radi o altruističkoj, širokogrudnoj dogmi, ali... Naravno, postoji kvaka: da to sjedinjenje bude pod okriljem i na način onoga tko se na „sjedinjenje“ poziva. Samo pod uvjetom vlastite dominacije postaješ „božji vojnik“. A što ako se netko sjedinjenju opire? E, tada postoji  batina, oružje i oruđe koji će „nesjedinjenog“ osloboditi zabluda, uglavnom tako da ga oslobodi samoga sebe. Povijest nas uči da su svi pokušaji „sjedinjenja svih“ bez iznimke završavali zločinom, a bogme ni sadašnjost nije previše odmakla. To što se vi, sjedinitelji, na ove riječi smješkate, samo je pokušaj da mi naoštrenim usnama prerežete vrat.

 

Valjda je jasno: sjedinjenje svih, kada se ne bi radilo o patetičnoj frazi, bojnom pokliču ili porobljavanju, već o realnom i prihvatljivom konceptu, nužno bi podrazumijevalo – sjedinjenje u svemu. No svijet i život nisu tako sazdani, niti po Bogu niti po prirodnim zakonima (koji se uvijek poklapaju). Ništa postojeće, ljudsko stvorenje napose, ne može biti sjedinjeno u svemu čak niti s vlastitim bićem. Ima li ikoga da se danas ne razilazi sa sobom od jučer? Krivo ste protumačili, sjedinitelji, Božje namjere, a zakone univerzuma posve zanemarili, pa je ono što zagovarate u isti čas i grešno i blesavo. Sjedinjeni ne bismo imali šanse za opstanak , ili bismo se ponovo po nekom ključu razdvojili, ili bismo crkli od dosade i jednoličnosti. Razmislite malo o šarolikosti svega što jest i zapitajte se da li je baš vama palo u zadatak da taj sveti princip ispravljate po crti svog budalastog uma.

Zapravo, sjedinjenje bismo mogli i drugačije shvatiti. Ljudi su povezani osnovim elementima života: rođenje – trajanje – smrt, i od tih se činjenica ne može uteči. Zašto im onda ne pribrojiti, naprimjer: solidarnost, suosjećanje, toleranciju, prihvaćanje različitosti, osmijeh i lijepu riječ umjesto bezdušne strogosti. Forma i norma koji bi nalagali jednoobrazni, sterilni svijet, uniformirani život, uniformiranu vjeru, uniformiranu „božju armiju“, stvar su ljudske bahatosti i svakako ne nadahnuće od Onog na kojega se pozivaju. Ne popujem nego razmišljam, dakle, ne tvrdim da sam u pravu pa se, sjedinitelji, i po tome razlikujemo. Ali, bez tog osobnog stava i možebitne zablude ne bih mogao za pijevnicom u svojoj matičnoj crkvi, koja je stjecajem okolnosti pravoslavna, pri onim dijelovima bogosluženja gdje se uz molitve za mir, pokajane, paćenike, bolesnike, blagorastvorenje vazduha i druge vrednote zaziva i  „sjedinjenje svih“, odgovoriti: „Gospodi pomiluj.“ Malo me buni historija, golica sadašnjost i plaši budućnost, a evo i zašto.

Od sredine 16. vijeka hrišćanska raja počela je pristizati s juga i popunjavati opustjele predjele kršćanskog zapada na donjem rubu Habsburške monarhije, gradeći svojevrsnu „Liniju Maginot“ naspram osmanlijskih snova o „sjedinjenju svih“ koji su sezali do Atlantika i spremali se na plovidbu preko oceana. Fortifikacija je ubrzo postala poznata kao Vojna krajina i stalno joj je trebalo svježe meso. Kršteni došljaci nadali su se ostanku u svojoj verziji „riječi Božje istine“ kojom je upravljao srpski patrijarh iz Peći, i kako im je bilo obećano. Stvar je ispala malo drugačije. Zakonski članci kuće Habsburga i svih potleušica u kojim je živjela njihova služinčad dopuštala je samo jednu crkvu – Rimsku, a Gens Rasciana istoj nije pripadao. Na scenu stupa fantazija o „sjedinjenju svih“, znana kao – Unija. Nasilno unijaćenje, konverzija, otimanje vlastitosti, univerzalni i pluralni Spasiteljev nauk premetnuli su u zlostavljanje, a da ironija bude veća, u ime – spasenja. „Spasenja“ prema već zapisanom ukrajinskom receptu poljskih misionara ognja i mača: ostaviti liturgijsko pravoslavlje, popovske odežde i brade, ženjeno sveštenstvo i narodni jezik kao bogoslužbeni, ali pod vlašću Rima i uz dogmu o Duhu Svetom u filijok-verziji. Tako su marčanski vladike putovali na ustoličenja i u Peć i u Rim, a taj duhovni dualizam nikome nije donio dobro. Niti ga je itko iskreno želio. Pa ni Hrvati krajišnici, od starine katolici, koji su zajedno sa svojim pravoslavnim komšijama i suborcima u predahu između turskih ratova i ratova za kojekakve evropske miraze dizali pobune protiv Beča, zemaljskih i crkvenih unija kakve je provodio. No ipak, uzgojeni su u to vrijeme mnogi pelceri mržnje (ne može se svatko odhrvati korovu) koji svako malo izbace pokoji otrovni cvijet što miriše na isključivost i  ekskluzivitet spasenja. Zaista bih volio da u katoličkoj crkvi budem pravi kum , a ne samo stalak za novorođenče koji se naziva kumom, dok u crkvenim maticama piše drugo ime.

Zna Gospod za svakog od nas zašto nas je stavio tamo gdje jesmo. Poručujem to i onom pravoslavnom popiću kojem sam onomad doveo dvoje svojih bliskih prijatelja, rimokatolika iz Francuske, produhovljenih i neopterećenih svjetonazorima srednjega vijeka. Ne može se reći, lijepo nas je primio, taj popić. Razgledavamo hram, zadivljeni su njegovom nutrinom pa to otvoreno pokazuju. Ja se prekrstim i poljubim ikonu, oni se prekriže i učine isto. Pale voštanice i minutu-dvije predaju se nečujnom samorazgovoru. No tada na scenu stupa popić. „Reci im da trebaju postati pravoslavni“, govori mi. Zgranut sam i , naravno, ne prenosim im tu glupu preporuku. Ali se popić ne da smesti i odlučuje razgibati svoj engleski: „You should be orthodox“, savjetuje im. Upute mu pogled koji se na francuskom čita „pourquoi?“, a Paul ga pita: „Why?“ Nema pop odgovora, samo se blentavo smješka, ja u zemlju da propadnem. Ne nalazim načina kako da uklonim osjećaj mučnine do kojeg je doveo popovski engleski. Možda će stvar krenuti nabolje uz popovsku rakiju, ali... „You should be orthodox“, ponavlja popić Francuzima na rastanku, jasno im naznačujući svoju verziju „sjedinjenja svih“. Preostaje mi samo da mu srdačno, u svoje ime, u ime mojih francuskih prijatelja i svih prijatelja popovske rakije, zahvalim na gostoprimstvu: „Fuck you!“

Problem problematičnih sjedinjenja ne svodi se na krščanstvo, nikako ne. Izanđale dogme bauljaju svijetom kao zombiji. Ne želim im robovati pa razmišljam: ako sam ja u vodu jordansku uronjen, a netko drugi nije, ne mogu ga zbog toga manje uvažavati i voljeti. Inače, kao da sam se u tu vodu namjerno ogadio. Zato sam davno iz kolopleta svojih apokrifnih misli izdvojio jednu i ugradio je u zaboravljenu novelu: „Pred lice Gospodnje može se stići različitim putevime i sa svakog mjesta na ovome svijetu.“ Mnoge sam smjernice za život našao u Talmudu, veliko nadahnuće u ajetima Kurana. I baš zbog toga znam da one ogavne scene koje nas svakodnevno dočekuju na ekranima, sva ta smaknuća, kasapljenja djece, rezanje vratova nesretnicima u narandžastom kao poruka „narodu krsta“ u ime „Boga, sveopćeg dobročinitelja“ i načela „sjedinjenja svih“, nemaju veze sa svojim izvorištem. Ne vjerujem neljudima s čarapama preko glave, nosim ih i u tamnicama vlastitog sjećanja, pa ako pod njihovim nožem treba da se sjedinimo, bolje je da nestanemo istoga trena.

Mada,  ima ih koji kažu da taj sjediniteljski, fanatični kompleks ima neke veze s krajnje profanim i ne manje arogantni m vidom sjedinjenja koja se zove Novi poredak, da je reakcija ili prirodna posljedica, odgovor na besmisao putem besmisla. Što bi konkretno trebao značiti taj najnoviji Novi poredak nije čvrsto definirano. Kažem najnoviji, jer ima i starijih novih. Naprimjer, onaj Hitlerov, a prije njega Napoleonov, a prije... Boli glava od novota i uvođenja reda. A posvuda nered. Globalno, sve postaje „globalno“, ah kako to zvuči gordo, ali u stvarnosti znači samo jedno - na svakom koraku čeka te globa. Nije čudo da ljudi podivljaju. Ne vidi svatko svijet kao Manhattan, pa onda kaos, kama, kalašnjikov. Ne valja poso. Tako se i san radničke Internacionale sveo na javu Gulaga, u ime „sjedinjenja svih“.                                                                                                            

Znam, sjedinitelji, da su vam namjere časne a erudicija velika. Gomila je to knjiga, hrpetina spisa: poslanice, enciklike, kodeksi svetih otaca, mudrost sufija, apologija, dogmatika, polit-ekonomija, manifesti, svakojaka čudesa. Zato oprostite mojoj prostodušnosti koja se pita: Šta će čovjeku tuđa kuća ako ima vlastitu? Volim ono što jesam i volim vašu različitost, to nas spaja. Nitko iz podmornice ovoga svijeta nema periskop kojim bi vidio drugi, da ga ne torpedira. Milije mi je šetati svojim sokakom nego Wall streetom. Radujmo se šarenilu. Sjedinjenje svih? Značilo bi to da je đavo do kraja istjerao svoj šejtanluk, pa više ne zna šta bi sa sobom.

JOŠ ČLANAKA: