Članci

Informatori

Jednom sam ljudikao sa starim Otržanom u selu Kabo nedaleko Čazme, koje je nekad pripadalo Ivanićkoj Krajini i metohu manastira Marče. Pričajući „priče iz davnine“, starina spomenu Petaču, i kako je taj Petača u vrijeme Marije Terezije činio zulum po Krajini tjerajući narod na uniju. Znao sam iz knjiga da se iza imena Petača, kojega je moj sugovornik znao iz usmene predaje stare dvjesto i kusur godina, krije general grof von Petazzi, specijalni izaslanik austrijske cesarice za duhovnu obnovu. Taj je naposlijetku dokinuo i manastir. Da bi mu naum uspio, Petazzi se služio oružanim odredima, ali i mrežom uhoda, doušnika i zaplašivača. Dakle – informatorima. Bez te lukave taktike misija bi mu završila neuspjehom kao i pređašnje.

 

Valjda pod utjecajem špijunskih romana i filmova, u ranoj mladosti zamišljao sam informatore kao tajne agente, uglavnom na strani dobra, junačne tipove spremne na žrtvu pod šifrom 007. Stoga mi nije bilo jasno zašto profesorica Bayer na predavanju iz kriminalistike spominje kako je autor udžbenika „veoma hrabro“ u knjizi naveo informatore kao dio policijske operative i da je ta opaska  izazvala negodovanje „izvjesnih krugova“. Činilo mi se prihvatljivim da hrabri čuvar zakona po cijenu vlastitog života bude ubačen u neku bandu i zločince privede pravdi. Zašto bi se netko zbog toga ljutio? Eh, mene naivca. Organiziranog kriminala tada u nas praktički nije bilo. Ali jest ideologija. Ideološko smo podneblje ( bilo, jest i bit će). Ideologije se moraju braniti od ideja. Na to je ciljao pisac udžbenika i moja plemenita profesorica. Na one koji (po cijenu tuđih života) prikupljaju informacije od sumnjivaca kojima se razvezao jezik ( od alkohola ili zajebancije ili zbog vjere u prijateljstvo ili zato što su podivljali). Djeluju po krčmama, kućnim sjedeljkama, posteljama strasti, pri intimnoj prepisci. Odnosilo se na doušnike – provokatore – raspirivače, dakle na svu tu mizernu špijunčad iza koje ne stoji broj 007, ali uvijek stoji neki Petača.

Teorija obično najavljuje iskustvo. Nisam utekao toj običnosti. Jednog petka, na početku moje profesionalne karijere, u priručnoj zalogajnici suda iz koje se moje profesionalno putešesvije nekamo trebalo razvijati, kafenisalo je veliko društvo prije vikendaškog raspusta. U jednom trenutku, ničim izazvana i potpuno van konteksta čavrljanja, veoma utjecajna osoba uputila mi je veoma kompromitirajuće pitanje: „Onda, idete li još kod vladike u Pakrac?!“ Dva tuceta razgoračenih očiju. Da mi je spočitnuto dilanje narkotika, obijanje sudske kase ili silovanje, ujed utjecajne osobe nije mogao izazvati veću zgranutost. Bilo je takvo vrijeme: Tito je upravo preminuo, ostavštinu je svatko tumačio po svom nahođenju, kovala su se nova žezla, izlivale krune, a zlatna jabuka bila izrezana na kriške, samo se to još nije vidjelo. Pojam „neprijatelja“ počeo se zvjezdasto širiti kao tumor gdje neprijatelja nema, a s njim i etikete, od kojih mi je jedna upravo priljepljena na čelo kao tamburašu. Uslijedilo je još nekoliko zajedljivih rečenica na moj račun, praćenih diskretnim udvorničkim kikotom. Branio sam se šutnjom, nije bilo druge. Odmah sam shvatio da ću zaposlenje potražiti drugdje, jasno mi je to stavljeno do znanja. Radilo se o operativnoj namjeni ove provokacije zvane „drugarska kritika“ i partijskom zadatku utjecajne osobe, koji je upravo uspješno obavljen. Jesam li tugovao zbog pravorijeka koji mi je izrečen u sudskoj kafedžinici? Ne, osjećao sam se oslobođeno čim sam s vanjske strane zatvorio vrata te opskurne pušnice. Da li sam osjetio mržnju? Ne. Isprva malo bijesa, gađenja i poniženosti što nisam šutnju pretvorio u napad, a to bi u datim okolnostima bilo suicidalno. Ali mržnju nikako , inače bih zaludno zalazio kod Emilijana. Osim toga, shvatio sam dvije važne stvari. Prvo, da mimo formalnog prava i proklamiranog humanizma, a o to se ni vladika ni ja nismo ogriješili, postoji podzemno pravo i podzemni moral koji regulira stvarni poredak odnosa. Drugo, da je netko morao „ snimati“ kretanje jednog mladog čovjeka bez kriminalne prošlosti, registrirati koga posjećuje, viđeno i naslućeno zapisati u blok, potom informaciju prenijeti nadređenom, gdje će se malo dotjerati (odnosno – unakaziti), da bi na koncu stigla na cilj, u priručnu kancelarijsku srkaonicu što miriše na soc, spise i indigo. Shvatio sam da smo mi, na pragu informatičkog društva, ustvari informatorsko društvo, otužna refleksija hada.

Ako je poslije opisanog događaja postojala sumnja u osnovanost mojih pretpostavki, događaji koji su uslijedili potrudili su se da je uklone. Jednog popodneva oglasilo se zvono na vratima stana. Pred njima je stajao potpuno nepoznat čovjek. Ljubazno je pitao može li ući, a da otkloni  moju nedoumicu (jer nosio je civilno odijelo), u ruci je držao policijsku iskaznicu. Šta se dogodilo? Prvo pomisliš na lošu vijest, nesreću. Ali njegov smiješak nije to najavljivao. Možda sam za nešto osumnjičen? Pitao je može li ući. Pustio sam ga u kuću, ponudio mu stolicu i natočio rakiju, a onda zatražio da mi objasni razloge vizite. Očigledno stručno pripremljen za razgovor, posjetitelj mi je prijateljskim tonom, upravo s dozom prisnosti rekao kako zna da smo na istoj liniji. Otkud sad to? Moja je „linija“ krivudala do onog sudskog domjenka, kasnije još i više. Kako se odjednom izravnala i postala „ista“? Ali, zna se, umovao je detektiv, nisu svi kao nas dvojica. Postoje neprijatelji, ostaci poraženih snaga, takozvani demokrati, svašta se dešava u tom subverzivnom miljeu, treba pripaziti, obratiti pažnju, a ja se krećem u širokom krugu ljudi, povremeno se možemo naći, razmotriti situaciju... Skamenio sam se. Pa taj tip traži od mene da mu budem doušnik, pratim, prisluškujem, navodim na razgovor, postanem informator (kao onaj iz udžbenika kriminalistike kakvi kod nas, naravno, ne postoje), jedan od tajnih agenata najnižeg ranga pod kodnim brojem – 000. Onako zatečen i ponovljeno zgađen, mogao sam samo odgovoriti da to nije za mene, bavim se svojim poslom i ne zanimaju me tuđi životi. Nenadani gost s policijskom legitimacijom rekao je da me razumije, no neka razmislim, a on će možda ponovo navratiti.

I navratio je, za nekoliko mjeseci, kada sam već pomislio da je shvatio kako nam se ne poklapaju: ni linija života, ni linija sreće, ni dlanovi, jer na mojem nikada neće stajati ista iskaznica. Sličan scenarij dolaska i ulaska, ali ne i dočeka. Stolica samo u predsoblju i bez čašice rakije. Sigurno je u izvještaju zapisao da je „subjekt“ bio krajnje živčan, otresit, agresivan, pa bi treći eventualni posjet mogao biti neugodan, zapravo kontraproduktivan, jer je ovaj drugi završio pomutnjom i da je izašao bez pozdrava.

U nekoj vrsti katarze i samodestruktivne mahnitosti počeo sam prepričavati vlastitu špijunsku karijeru, propalu već na prijemnom ispitu, usput se slasno zezajući. Naročito mi je  bio gušt tako nastupati pred onima koje sam viđao da se druže sa „emajsiksovskim“ činovnikom, posjednikom plastificiranog kartončića. Naravno, to nije moglo proći bez sankcija.

Ovoga puta zazvonio je – telefon. Nazvao me blizak prijatelj iz gradića u kojem smo zajedno odrasli a sretno ostali balavi. Glas mu je bio tih i zabrinut. Želio bi da se što prije nađemo, na nekom mirnom mjestu, na pola puta, recimo u nekom od skrovitih bjelovarskih kafića. Nađosmo se već idućeg dana. Brašnjavo blijedog lica i praktički bez uvoda upitao me:“Šta si ti napravio?“ Stvar je dobila na ozbiljnosti. Obzirom da nisam bez grijeha, čak ni toliko da bih prvi  bacio kamen, sada je meni lice postalo krupičasto i sličnim glasom sa prigušivačem rekoh:“O čemu se radi?“ A radilo se o drugarskoj posjeti dvojice likova odlikovanih plastificiranom policijskom čitabom. Nisu došli zbog njega, već zbog mene, jer „on je u redu“, ispravan kao švapski televizor, znaju da smo prijateljii, ali neprijatelji se često maskiraju prijateljstvom, a u potaji „nisu na liniji“. Spominjali su pritom moju sumnjivu porodicu, smaknute pretke, detalje moje intime, vladiku Emilijana i grubišnopoljskog popa Marinka (prešućujući, naravski, da sam jednako blizak prijatelj s grubišnopoljskim župnikom Antunom), pa kako sam ja zbog toga krajnje nepouzdan, da putujem zapadom i čitam „Mladinu“. Da jedan takav vodi pravne poslove ugledne prevozničke firme..?! I mene nezgranjljivog zgranula je ta količina laži, bezočnosti i zla. Bilo mi je jasno: svrha posjete bila je da uplaše, i mog prijatelja i mene. Znali su da će mi on vjerno opisati pohođenje, da ćemo obojica biti blijedi. Bilo je neke smislene veze između ovih bljuvotina i ranije sudske kafe-burleske i onih plastificirano-iskazničkih posjeta u kasno popodne kad normalni ljudi listaju slikovnice sa svojom djecom i smišljaju kako će provesti veče. Ne, nisu to više bile puke policijske fantazije, već urlik preporođene Valkire jači od poja „vidarice s krčagom na glavi.“ Slučaj se sve više ticao Vretanije. Kako bijaše na početku, tako i danas... Od početka 16. stoljeća pa do ovog popodneva  2015.  uoči Spasovdana -  nije se mnogo promijenilo. Ima Petača svoje ljude.

Nisam pobornik teorija urote, koje su uglavnom plodovi fantazije i znaju odvesti u paranoju. Ali ne mogu zanemariti osobno iskustvo, kao ni činjenicu da se planovi počesto kuju u potaji zbog iracionalnih i dijaboličnih ciljeva. Dogovoreno ili ne, informatorska obrada i zaplašivanje ljudi koji bi mogli ponijeti duhovni i fizički opstanak jedne mikrocivilizacije zvane Vretanija, prijetnja su njenom opstanku i svoj ljepoti koju još može iznjedriti. Bilo je tako  u vrijeme koje se pozivalo na „svjetsku revoluciju“ i liniju bez krivulja, dok su stvorovi s iskaznicama u pet popodne zvonili na vrata tuđih stanova. Pa se onda to vrijeme premetnulo u vrijeme „nacionalnih revolucija“, a stvar je postala mnogo ozbiljnija. Spletkama obiju strane (a možda i treće) početkom devedesetih dio Vretanije nagovoren je na varijantu ruskog ruleta poznatu kao „srpski rulet“, koja se igra sa svih šest metaka u dobošu revolvera (pa se onda pitaj imaš li sreće), a ostatak ponovo gurnut u podzemlje iz kojeg je naglo i divlje nikao. Ni danas se stvari ne odvijaju bez zloduha nekog Petače što lebdi nad glinicom jedne zemlje u zemlji i pjevuši stari hit grupe „Police“: I ll be watching you. Pa šalje emisare u domove da bi vretanijske domaćine upozorili kako će im kuće ponovo letjeti u zrak, ako se ne presele u podzemlje gdje im je i mjesto.

Navikao sam na zla bića iz stvarnosti koja žele zagospodariti snovima. Zato se posvećujem miru ovog ladanjskog popodneva, kao onomad, dok sam pod krošnjom oraha ljudikao sa starim Otržanom u selu Kabo, što je nekada pripadalo Ivanićkoj Krajini i metohu manastira Marče.

JOŠ ČLANAKA: