Članci

Adami i Eve

Sveto Pismo u svom prvom dijelu „Postanje“ govori o jednom Adamu i jednoj Evi, prvim ljudima na zemlji, dok se još zemlja pričinjala rajem. Pismo je pisano stilom i jezikom visoke simbolike, pa je stoga uklopivo u naučni pristup istoj materiji. A taj znanstveni pristup kaže da je ljudska avantura krenula negdje iz Afrike, onoga trena kad se u mozgu nekog dlakavca stvorila prva apstraktna misao, s mišlju i sposobnost za projektivnu djelatnost. Ma kako bilo, u nečemu se spomenute priče poklapaju: svi imamo zajedničke pretke. Nacionalistički umovi ne promišljaju tako. I svetost i nauku podređuju fantazijama i svojim perverznim potrebama. Traže vlastitog Adama i vlastitu Evu, što su iz Edenske bašte krenuli pod barjakom koji im je zmija uvalila umjesto jabuke. Svatko iz svoje, da ne dođe do zabune. Zastave i danas vijore, strasnije nego pri izgonu.

 

Nisam ja pao s Marsa, premda su mi misli povremeno crvene. Znam kako stvari funkcioniraju na Zemlji i ne stojim izvan njih. Identitet je bitan dio vlastitosti koji čovjeka određuje u interakciji s drugima, pa tako i onaj nacionalni. Osjećaju pripadanja ne možeš uteći. Za nekog moraš navijati, za nekog zaigrati, tako nam je suđeno. To je naša stvarnost. Ali, treba imati mjeru. Stvarnost se ne smije podrediti mitu. Svaki mit naposlijetku tresne o stvarnost. Mašti valja ugraditi limitator da se ne pretvori u fantaziju. U protivnom, urušava se najbitniji dio identiteta – određenje prema vlastitoj savjesti, ubogoj „luči mikrokozmi“. 

Zaista je intrigantno: odakle ljudima tolika opsjednutost porijeklom? Nije dovoljno da se svede na roditelje, djedove, babe i druge sjećanju dostupne pretke, već mora sezati do privatnog vrta Edenskog, jednog od mnogih (ali najboljeg), odakle se plete DNK-kika iz vlasišta Boga do zadnjeg priglupog gubitnika izigranog od samoga sebe, no ipak – ex divinae, što se ima laboratorijski dokazati, ozakoniti akademskim zaključcima i žutom štampom. Tražiti narod po epruvetama i ispod leća mikroskopa jest besmislica, ali je naša realnost, kao što je brojanje „krvnih zrnaca“ polazna točka za diskriminaciju i segregaciju. Halo, zemljaci! Nalog za utvrđenje genetskog identiteta potpisuje Heinrich Himmler osobno, samo što je kancelariju zbog objektivnih okolnosti trenutno preselio na „brdoviti Balkan“, s tendencijom daljnjeg grananja posla.

Nestašni Heinrch, tragajući za zlatnim runom, njemačkim ishodištem ispod Himalaja ili budućim Deutche Telekomom, čime li već, previdio je i zatajio bitnu činjenicu: da mu gotovo polovina generalštaba nosi prezimena koja završavaju na „ić“ ili „ski“, što ukazuje na nedvojbeno slavensko porijeklo. Prusiju od Rusije dijeli samo jedno slovo za mucavce, jer su ogromna slavenska područja bila germanizirana. Ajmo dalje. Britansko otočje prvotno je nastavala mnogoljudna neolitska kultura zvana Iberskom. Potom dolaze Kelti, eto ti Rimljana, pa Angli i Sasi, potom Vikinzi, zatim Normani. I naposlijetku ljudi svih boja i rasa iz bivših kolonija (pa i Vretanije). Maštovit i bogat koktel, a svi se kao prave Englezi. Francuska je genetska shema gotovo preslikana. U Španjolskom sangrija-miksu upliću se: Hispanci, Feničani, Rimljani, Vizigoti, Arapi, Židovi. A još su Napoleona, Talijana i najslavnijeg Francuza, upozoravali da je Španjolska najnacionalističkija zemlja i da bi mogao postradati. Ole, idemo dalje! Rusi i svoje nacionalno ime nose prema crvenokosim Skandinavcima (rusi = crvenokosi) koji su im se pozabavili ženama. Mađarski azijatski fenotip potpuno se izgubio u većinskom slavenskom, koji je otprije nastanjivao Panonsku ravnicu. I tako u nedogled. Evropa, to više i nije koktel, nego vaseljenski genetski vašar.

Jesmo li mi, na tzv. slavenskom jugu, zemlji „vidarici s krčagom na glavi“, nekakav izuzetak? Seže li naše porodično stablo do vlastitih praroditelja i privatne edenske parcele 1/1? Okanimo se pipeta, retorti, mikroskopa i kompulzivno-opsesivnih poriva, proučimo historiju. Svi smo mješanci, džukele! Prije dolaska Slavena ovo je bilo gusto naseljeno područje, kaleidoskop naroda i kultura. Čak trideset i devet prepoznatih i imenovanih ilirskih plemena, od Histra na zapadu, do Dardana na istoku, od Iasa na sjeveru , do Dalmata na jugu. Ilirci i dr. Gaj očigledno nisu bili u većoj zabludi od panslavena. Tu je živjela i brojna romanska populacija, sazdana od podanika sa svih strana mastodontskog carstva. Grci su imali brojne kolonije, polise, pa i države (Aleksandar Makedonski ne bi razumio ni riječi današnjeg makedonskog). Kelti su također imali naviku svratiti, kao i Tračani na partiju trača. Na takvo tlo dolaze slavenska plemena sa sjevera. Domoroci im nisu ispraznili sobe kao novim hotelskim gostima, već su s njima podijelili ložnice i kupatila. A stoljeća pod Turcima, izuzetno nesklonih ženskoj čednosti? Zatim kolonisti, slastičari, oficiri, pivari, manufakturisti, činovnici i ćumurdžije iz svih krajeva Habsburške monarhije. Ovi su prostori koktel od koktela, ni najbolji barmen se ne bi mogao snaći: „Sex on the beach“, „Sex on the grass“... Seks sviju sa svakim što, vjerovali ili ne, može imati za posljedicu nove naraštaje. 

Pa sad ti u genetskoj prašumi pronađi vlastitog Adama i vlastitu Evu, u neprohodnoj džungli punoj korova, trnja i divljeg samoniklog bilja odredi gdje ti je bio vrt. Ono što se kulturološki, politički i religijski određuje ne može se nadograditi ili nadomjestiti mikrobologijom. Krvlju se treba baviti samo u medicinske svrhe. Narodi ne padaju s neba, već se kroje i šivaju, da bi ponekad zabljesnuli na modnoj pisti, a ponekad se spotaknuli i ljosnuli u publiku. Da bismo raznolikošću činili svijet smislenijim, ljepšim i više svojim, ne treba nam mahnita potraga za porijeklom, time i za navodnom originalnošću i bogomdanoj nadmoći koja je ovdje, u kolektoru svjetskih pustolova, ponekad dovodila i do takvih apsurda da se nekome dekretom prizna „arijsko porijeklo“. Tako nešto ni ludom Heinrichu nije padalo na pamet. Navijajmo, zaigrajmo, zapjevajmo, zavitlajmo iznad glave majicom svog kluba. Ali ne treba zbog toga demolirati stadion.

Da postoji vremenski stroj kojim bismo se mogli vratiti u prošlost, možda bismo mogli otkriti što znače narodna imena Hrvati i Srbi, jer je to do danas etimološki neobjašnjeno i po svoj prilici tako će i ostati. Zaista plodno tlo za maštu i hipoteze koje će se iznova preoravati dok je Ilirika i njegove dijaspore. Ali i da sjednemo u vremeplov i vratimo se na sam početak, koga bismo mogli pronaći? JEDNU nagu ženu koja razgovara sa zmijama i JEDNOG proždrljivog muškarca.

JOŠ ČLANAKA: