Članci
Pavle Solarić
Volim knjige. Volim knjige koliko i čitanje, ponekad i više. Volim knjige kao predmete, u rukama, pred očima, izbliza i izdaleka. Volim njihove štamparske mirise neponovljive u bilo kojem parfemu. Volim papir pod prstima. Volim podcrtavati, nadopisivati između redaka i na marginama, tako se zbližavamo. S druge strane, cijenim suvremene elektroničke medije. Zašto bismo vremenu stali na put, slijedimo ga. Sve biblioteke svijeta danas stanu u uređaj veličine tabakere, fantastična stvar! Ipak, zbog novog društva ne mogu se odreći starih prijatelja. Još uvijek se međusobno ispisujemo. Neka se drugi dodiruju preko ekrana, ja volim knjige—ukoričene, prašnjave, mirisne, latinke i ćirilke.
Zato tražim susretišta gdje se takva drugarstva uspostavljaju i grade—knjižnice, knjižare, antikvarijate. Osobito buvljake i štandove uličnih prodavača. Većinu primjeraka omiljene mi literature našao sam na mjestima gdje za to nije mjesto, odložene kao sekundarnu sirovinu. Naprimjer, šećem Gudovačkim poljoprivrednim sajmom. I to volim. Traktori sve više sliče na svemirske letjelice. Konji otimareni, stoka gojna. Susrećem ljude (čavrljanje, pivo pod šatrom). Kupujem biljku-lončanicu koja bi mogla uljepšati klupčicu na prozoru. A onda odjednom—ogromna tezga s knjigama svih zamislivih žanrova. Polovne su, pročitane, to znači da vrijede. Pa otkud ovdje, između priručne agro-apoteke i kotla s karmenadlima?! Uočavam veliku kartonsku kutiju krcatu prastarim džepnim izdanjima. Na njoj istaknut natpis i cijena: TRI KNJIGE—10 KUNA! Odabirem ˝komplet˝bez puno premišljanja (taman mi tri knjige stanu u plastičnu kesu s biljkom-lončanicom): Novele Dinka Šimunovića, O porijeklu i prirodi lijepog Deni Didroa i Izbor iz dela Dositeja Obradovića.
Šimunovića prelistavam još na sajmu, pijuckajući kavu pod vašarskom tendom da malo odmorim noge. Alkar, predivna priča. Sjećam se kako smo nekad zauzimali stavove, vatreno, po duši: jesmo li za Salka ili za Rašicu. Ja se i danas dvoumim. Nek ´Marta sama odluči za koga će. Ne mogu se odvojiti od novele, koju sam zadnji put pročitao prije mnogo godina, sve dok joj ne dotaknem kraj. Didroa ću zasigurno ostaviti za zimu. Filozofski estetski ogled tog kalibra ne čita se lako dok ranojesenje sunce prži kroz šatorsko krilo. Uvečer, laćam se Dositeja. Bio je sljedbenik veličanstvenog prosvjetiteljskog Parnasa kojem pripada i Didro. Nasumce otvaram knjigu. Pismo Haralampiju. Od odašiljanja toga pisma prošlo je više od dvjesto godina, ali eto što nalazim:
Kada će nestati mržnje i vražba na zemlji! Kad će srce naše doći u svoju prirodnu dobrotu , da u licu svakog sebi podobnog človeka pozna brata svoga, nit´ misleći, niti pitajući: koje je vere i zakona—one u kojoj ga je Bog izvolio da se rodi, kao i ti u tvojoj. Koje je vere? One koje bi i ti bio, da si se u istoj rodio, ako bi pošten čovek bio. S čijom voljom i dopuštenjem ljudi se plode i rađaju, rastu, živu i sladosti ovoga sveta uživaju u svakom rodu i plemenu, u svakoj veri i zakonu? S božjom. Dakle, šta bi mi hoteli: da smo pametniji i bolji od Boga?
Trebam li osjećati tugu ili radost zbog ovih nanovo otkrivenih misli? Prošlo je preko dvjesto godina, a oni kojima su namjenjene ne uspijevaju se prema njima ravnati. Zato se vrtimo u krug i grizemo vlastiti rep, do boli, do krvi, do sepse. Dositejevi učitelji: Didro, Volter, Ruso, Monteskje, bili bi ponosni na svog učenika. Zasigurno bi potpisali zaboravljeno pismo koje, eto, u meni otkriva zaboravljenu društvenu stvarnost. Neki davni čitatelj podcrtao je pojedine riječi u Obradovićevom tekstu, jamačno one koje su mu intimno veoma značile (u mojem zapisu one su podebljane da bi se slijedila volja ranijeg čitatelja). Ali je taj davni čitatelj, slijedeći prosvijećenu naviku da od tuđih misli kuje vlastita opažanja, još i nadopisao na margini stranice nešto svoje, točnije—jedno ime:
Pavle Solarić (1779.—1821.)
Što li mu je to ime trebalo značiti? Osim par knjiških moljaca i književnih entuzijasta više nitko ne zna za Pavla Solarića. A bio je veliki umnik Vretanije, biser ondašnje kulture (ovoj metafori nedostaje smjelosti, kao i Vretaniji sjećanja na svoje biserje).
Podatke o Pavlu Solariću sakupit ćete samo ako imate smisla za samoobrazovanje, ne spominju se u školskim programima. Rodio se u Velikoj Pisanici (sjeverozapadna Hrvatska) ljeta 1779. u srpskoj svešteničkoj porodici, što znači da je imao rijetku privilegiju odrastanja u pismenoj sredini. Ne treba sumnjati kako je prva knjiga koju je dohvatio bila ona s pjevnice, ali mu nije bilo suđeno da se na njoj zaustavi. Školovao se u Bjelovaru, Križevcima, Zagrebu, Sremskim Karlovcima, potom u Beču, Trstu i Veneciji. Do smrti se nije prestao obrazovati, upijati tajne svijeta i osobnog mikrokozmosa. No ipak znajući da ono što u ljudski um uđe, kao znanje, pouka i djelo mora se vratiti i podijeliti s drugima. Nismo sami na ovom svijetu, a zatarabane riznice beskorisne su i svom vlasniku. Taj poriv za dijeljenjem blaga koje mukotrpno pribaviš i pohraniš u sebi—temelj je prosvijećenosti. Zato nije čudo što je na svojim lutanjima bez počinka sreo Dositeja i pridružio mu se, a ovaj je slijedio pobunjeni razum koji se s mukom probijao iz Francuske kroz masno panonsko blato. Pobunjeni razum, veličanstvena tvar, dok je pobuna protiv razuma svojstvo svih nitkova kugle zemaljske.
Nevjerojatan je broj stvaralačkih dijeceza kojima je Solarić dao svoj samozatajni obol. Geografija. Piše prvi udžbenik zemljopisa na ovim prostorima, Novo graždansko zemljopisanije, i to u vrijeme dok je većina njegovih sunarodnjaka još vjerovala da je Zemlja ravna ploča s čijeg kraja na kraj u nebeskom luku putuje Sunce. Arheolog je amater, jer su i svi ostali koji su se tada bavili tom novootkrivenom znanošću jednako tako amateri. Prevodi s latinskog, njemačkog, talijanskog, da bi svojim ljudima približio one od kojih se ima što naučiti. Bavi se materinjim jezikom, vječito u raskoraku između svojih ijekavskih korijena i ekavske posvojčadi. Slijedi Obradovića i Karadžića, boreći se za živo slovo i na papiru. Kuje stihove, zalažući se za narodni izričaj, premda uvijek na pola puta između govora svojih suseljana i crkvenoslovenskih knjiga s pjevnice iz kojih se slovu naučio. Prosvijećenost, ta riječ je neraskidivo vezana s riječju svjetlost (na drugoj strani nalazi se mrak), a Pavle zna da je svjetlost kandila s ikonostasa nedostatna i da su nužna druga prosvjetljenja kako bi bila potpuna—škole, nauka, spoznaja, logika. Ljudima treba mudrost koja će ostati sačuvana u kolopletu slova. Misao zabilježena, odštampana i ukoričena, da bi je stalno mogli imati uza se; za stolom, na livadi, kraj uzglavlja. Zato u Mlecima pokreće tiskarski posao, pečateći i odašiljući knjige svjem Iliriku na jeziku kojim to podneblje govori—latinke i ćilirke.
Što je prosvjetiteljstvo, što je prosvijećenost? Namjera ovog zapisa nije navoditi tuđe definicije niti nametnuti neku svoju. Jedno je sigurno, ne radi se o pukom skladištu informacija kojima neki pojedinac ili društvo raspolaže. Prosvijećenost uvijek nastoji da drugima život bude ljepši, smisleniji, zabavniji, u svakom rodu i plemenu, u svakoj veri i zakonu. Ne znam jeste li primijetili, prosvijećenost kao riječ (u svim svojim oblicima) praktički se izgubila iz govornog jezika, kao i štošta prosvijećenog iz naših kolokvijalnih života.
Volio je knjige koliko i čitanje, ponekad i više, izbliza i iz daleka, njihove štamparske mirise neponovljive u bilo kojem parfemu, papir pod prstima. Kao da ga gledam kako piše, kašljucajući uz svijeću, u studeni svoje izbe s pogledom na Lido, uvijek jednom nogom u zavičaju, podzemnoj zemlji Vretaniji. Davati se svima, znači ostati samotnjak do smrti. Pavle Solarić umro je u Veneciji na Bogojavljanje 1821. Toga dana u njegovom rodnom selu Velikoj Pisanici posvećivala se voda s bilogorskih izvora, a ozeble ptice sletjele su na osmerokutni toranj hrama Svetog četverodnevnog Lazara.
JOŠ ČLANAKA: