Članci

Persida

Tvoj Beli anđeo nije puka replika znamenite freske, nebesne vizije iz Mileševe, već rijeka iz istog izvora koja na svakom metru toka prema ušću izgleda malo drugačije, a opet zadržava svoju suštinu, svaki kist ponovo je otkriva, ona je simbol, prosvjetljenje, trenutak ljepote koji plovi kroz vrijeme, ćun koji vodi svoju maticu, ikona-čuvarkuća koja i danas, Persido, bdije nad uzglavljem djeteta do čijih mi je snova stalo više nego do vlastitih, no zato si mu i poslala tu svetinju.

Naše prijateljstvo mogu opisati samo u fragmentima, kroz nekoliko prizora jednog nedovršenog mozaika, slaganog napreskokce kroz četiri decenije.

Prvi prizor. Vrijeme zbivanja: subotnje dopodne, srednjoškolski dani početkom sedamdesetih. Mjesto radnje: sportski tereni u Daruvaru. Održavao se turnir na kojem smo sudjelovali i mi, grubišnopoljski gimnazijalci. Nastupao sam u dvije ekipe, rukometnoj i košarkaškoj. Toga me dana, štono se kaže, krenula lopta. Bio sam u golgeterskoj adrenalinskoj pomami. Finalnu utakmicu igrali smo protiv domaćina. Danas se više ne sjećam rezultata, ali me iznenadila neobičnost koju sam upamtio: djevojački glas i pljeskanje s tribine suprostavljenog navijačkog tabora pohvalili su svaku moju fintu ili zgoditak. Čudno! Tko li se to od domaćina okružen domaćima usudi na taj način popratiti moje kontre i erete? Navijači su divlje i pristrano stado. Za tako nešto (mimo stada i uprkos stadu) treba hrabrosti i svojeglavosti. Nakon utakmice, dok mi se još cijedio znoj niz lice,  a krv curkala iz natučenog koljenja, prišla mi je djevojka kojoj je očigledno pripadao glas s tribine i rekla:“ Čestitam, odlično si igrao! Ja sam Persida. Zovu me Sida.“ Ime sam odmah upamtio. Bilo je lijepo i neobično, patinasto. Zapravo, nikada nisam osobno upoznao ženu istoga imena, ni prije ni poslije tog subotnjeg dopodneva. I ja sam se predstavio nekim starinskim imenom i zahvalio se na podršci. Tada smo svi još nosili neka normalna, narodna imena (valjda zato što se narod još činio normalnim), bez ipsilona, ikseva i poduplanih slova koja se nisu brkala s imenima kućnih ljubimaca pa se znalo tko je čeljade a tko živinče. Pojeli smo sendviče, popili sok. Navijačica je ostala u svom gradu, igrač se vratio u vlastiti, upamtivši ime.

Drugi prizor. Vrijeme zbivanja: dvadeset i kusur godina nakon tinejdžerskih dana. Mjesto radnje: ponovo Daruvar, večera u domu mojih kumova i prijatelja. Volimo se i poštujemo. Vežu nas mnogi lijepi trenuci. A i oni ružni i otrovni (đavo da ih nosi). Dijelimo i sklonost prema umjetnosti. Još prije večere s čašicom aperitiva u ruci razgledavam slike na zidovima. Zastajem pred onom koju još nisam vidio: veličanstvenim pastelom katedrale Svetog Vita, praške prvostolnice. Minutu-dvije nepomično zurim u sliku. Zaljubljenik sam u Prag, u češku umjetnost općenito, premda nemam ničega češkog osim prijatelja i opčinjenosti  Hašekom, Kunderom ili Smetanom i onim pogledom koji se s Vltave uspinje prema Hračanima. Ali taj pastel...! Srknem iz čašice i naposlijetku pitam: „Odakle vam ovo? Čiji je ovo rad?“, očekujući da je kupljen u nekoj galeriji na Malomjesnim namjestima. „Persida Žutinić, naša Daruvarčanka, veliki smo prijatelji. Sviđa ti se slika?“, odgovore mi kumovi. Persida? Čekaj malo, davno sam upoznao djevojčicu istoga imena, baš ovdje u Daruvaru. A slika, slika je fantastična! Sam Sveti Vit ponosio bi se svojim portretom.

Treći prizor. Mjesto radnje: neograničeno. Vrijeme zbivanja: van vremena. Kumovi iz Daruvara poklanjaju Persidinu ikonu Belog anđela mom tek rođenom unuku. Da ga čuva na javi i u snovima.

Četvrti prizor. Mjesto radnje: dvorana daruvarskog doma kulture. Vrijeme zbivanja: subotnje veče uoči Spasovske Nedjelje. Narodni plesovi, igre, pjesme, svih i za sve. Tako je bilo, tako je trebalo ostati, svima i zbog svih. Ali nije. Sveta glupost zauzela je mjesto iznad svakog oltara. Mi sada narod gradimo po sjećanju, i sami sebe gradimo na isti način. Napokon ponovno srećem Persidu. Sudionici smo istog građevinskog poduhvata. Kakvim se materijalom pri tome služimo? Ništa posebno: razumijevanjem kao malterom, ciglama prihvaćanja, keramikom raznolikosti, svojim tačkama koje tovare tuđe, tuđim skelama kao vlastitim, gredama samopoštovanja, olucima poštovanja drugih, bratstvom kao univerzalnim vezivom, kistom i pisalicom. Nakon toliko godina Sida i ja ne prepoznajemo se po liku. I naše davno kratkotrajno prijateljstvo iznova gradimo po sjećanju.

Peti prizor. Mjesto radnje: terasa kafića. Vrijeme zbivanja: radni dan prijepodne. Telefonom sam nazvao Persidu i dogovorio susret, zbog veoma značajnog razloga: spremali smo Dane srpske kulture u Bjelovaru. Persidina izložba trebala je biti dio manifestacije. Bila je ganuta pozivom, ja njenim pristankom. Razgledao sam kataloge s ranijih Sidinih izložbi, osobito jedan iz Njemačke. Sadrži i osvrt vrhunskog likovnog kritičara koji mi Sida donosi u prijevodu. Kakav esej! Stručno mišljenje ti dodatno izoštri vid, kad kritičar nije poluobrazovani polupsihopat. „Kako je ovaj čovijek dubinski doživio tvoje stvaralaštvo“, govorim Persidi. „Kao ja tvoje novele“, uzvraća mi Persida. Znači, pročitala je moju zbirku priča opremljenu spasovdanskom posvetom. Posrkali smo i drugi kapučino. „Reci mi“, pita me na rastanku, „zašto si onda nakon utakmice, po onakvij vrućini, navukao pulover?“  Stvarno, zašto sam to učinio? Vjerovatno bih tada, prije trideset i bakšiš godina, pronašao neki uzvišenij razlog. Sada joj priznajem: „Pa da se budala napravi važna.“ Smije se mojoj iskrenosti.

Šesti prizor. Mjesto radnje: Bjelovar. Vrijeme zbivanja: kasno proljeće uoči Duhova. Persidine radove kombijem smo dopremili iz Daruvara. Osobno ih postavlja u dvorani Foto-kluba gdje će se održati izložba. Svaki izložak ima svoje mjesto, slijed, svoju logiku prizora: pejzaži, portreti, prostrti stolovi, djeca u igri, likovi svetaca, voće i cvjetovi, da bi niz završio veličanstvenom vizijom Nebesa. Pišem prigodni esejčić kojim ću otvoriti izložbu. Ogled njemačkog kritičara svakako ću pročitati u cijelosti (ne treba se struci plesti  pod noge). Osobno ću se prepustiti laičkoj spontanosti. Počinjem od važne činjenice: Persida je paralelno završila dva fakulteta, arhitekturu i Akademiju likovne umijetnosti. Kakve li nadogradnje! Kao kod renesansnih umjetnika, Michelangela, Giotta, Bramantea, koji su se jednako vješto služili kistom i matematičkim izračunom. Sada imam naslov eseja: Renesansna Persida.

Izložba pobuđuje veliki interes. Spletom okolnosti i posve neplanirano, u Bjelovaru se održavaju i Dani češke kulture. Zato je ovdje i češki ambasador. Dolazi bez ikakve pompe, zajedno s generalnim konzulom i kulturnim atašeom Republike Srbije. Simpatični ljudi. Njihova jednostavnost, neposrednost i toplina nadmašuju puku diplomatsku gestu. Brojni posjetitelji, ljubitelji umjetnosti. Gubi se razlika između domaćina i gostiju, što je i normalno. Persidina ulja na platnu i tempera na drvetu brišu svaku razliku. Baš to brisanje razlika duh su i poruka renesanse, znači: pogodio sam naslov eseju. Tu je i mnoštvo djece iz Sidine likovne radionice s kojima uvježbava kostimirane igrokaze i priređuje svetosavske akademije. Moja žena ne može odvojiti pogled od Zdjele sa trešnjama. Želi kupiti sliku čim izložba završi, ali ona već ima svoju vlasnicu kojoj uljepšava buđenja i posuđena je nakratko da bi se ta inspirativna buđenja podijelila s drugima. Sida obećava da će naslikati drugu s istim motivom i da će to biti uskoro.

Skromni koktel bez VIP-separea u izložbenoj dvorani, zatim odlazimo u gradski park gdje limena glazba hvata intonaciju za prvu polku. Holke poravnavaju suknjinke, Sida odjevena u nošnju slavonskih snaša. Djeluje nestvarno. Odvikli smo se od ljepote lakše nego od pušenja na javnim mjestima, tako bi naređeno. Sada su naredbe ponešto drugačije. Hrvatska se sprema za Europsku uniju, a ta zahtijevna baba postavlja izvjesne uvjete. Želiš li da  te udomi, ne možeš se ponašati kao raspušteno derište. Valja stišati prljave strasti, sijačice mržnje staviti u ler. Hrvatske Srbe dozvati iz katakombi! Jer ovo je i njihova zemlja čija zvijezda treba nadopuniti galaksiju na plavom barjaku. Čini se kao oslobođenje, oslobođenjen za sve (već se dešavalo u prošlosti, i propadalo, ali sloboda se uvijek mora ponovno osvajati kao rođena žena). Ovaj dan, uljepšan ekstazama Sidinih slika i ikona, je most, most preko zamišljeniih bezdana gdje ga uopće nije trebalo biti. U sjeni bjelovarskih kestenova ritmički plješćemo uz zvukove polke i plovimo niz Vltavu.

Sedmi prizor. Mjesto radnje: Bjelovar, dvorana Srednjoškolskig centra. Vrijeme zbivanja: predvečerje, kasno proljeće, trešnje još nisu dozrele. Još jednom—Persidina izložba. Ovoga puta van bilo kakve manifestacije i bez političkog podteksta—l´art pour l´art, umjetnost radi sebe same, radi čistog užitka primljenog očima. Nema posjetitelja po službenoj dužnosti. I bolje, i čemu! Ali zato je ovdje mnoštvo djevojaka i mladića. Živo i zainteresirano razgovaraju s autoricom. Zastajkuju pred slikama, primiču se, odmiču... Nitko od njih ne nosi čekić da bi razlupao čirilska slova na Persidinim ikonama. Bar to ohrabruje. Moja žena ponovno spominje trešnje. Ovoga puta stvar je utanačena. Bit će joj servirane još ovoga ljeta u Sidinom vrtu.

***

Daljnji prizori ne zaslužuju bilo kakve brojke. Besprizorje ne može postati prizorom. Vijest o Persidinoj iznenadnoj bolesti. Bolnička soba. Viseće boce, cjevčice, igle i kanile. Krevet na čijem doljnjem kraju visi anamnestička kartica umjesto palete. Nada bez realne podloge, barem na ovome svijetu. I naposlijetku... Nikad onih trešanja.

Što ostaje za kraj? Ništa posebno, dakle potpunost. Sveti Vit s praške gradine i Beli anđeo iz Mileševe. Stoje bokom uz bok, u istoj ravnini, povezani nevidljivom niti kao žicom. Na toj žici, negdje po sredini, fiksiran štipaljkama sjećanja visi jedan smeđi vuneni pulover.

 VIŠE ČLANAKA: