Članci

Prognani ostankom I

(makro-mikro razmatranja )

Mi nikuda nismo utekli, sve se udaljilo od nas. Kao od neke prirodne katastrofe, „velikog praska“ među malim ljudima, centrifugalne sile kojoj se može sagledati logika, ali ne i smisao. Ostali smo u jezgri, u svojoj krhkoj ljušturi, prognani ostankom. Sve što se dešava u kozmosu, zbiva se i u ljudima, danas bolje razumijem tu (makro-mikro) teoriju koja obuhvaća i eksplozije. Ali, i nakon detonacije zaostane neki osakaćeni nukleus nesklon daljinama, brod prejako usidren u matičnoj luci iz koje je flota otplovila s njegovim zastavama na jarbolima.

 

Možemo pretpostaviti da Stvoritelj voli raznolikost. Zašto bi inače sazdao ovako šareni univerzum, svemir na rubu kiča, rekli bismo, da kič i kao pojam nije proistekao iz kiča ljudske oholosti kojem je Zemlja ogledni primjerak. Pa se igra s nama vrteći svoj nebesni kaleidoskop. Ima onih, ima nas kojima raznorodnost osmišljava postojanje. Počevši od osjetila - mirisi, okusi, boje, pa do složenijih pojava – ideje, kultura, kultovi, običaji, vjerovanja, uvjerenja, obrasci, oblici nade, ukusi, zvuci, jezici, osjećaji pripadanja, sve što nas kroz život prati vidljivom ili nevidljivom prisutnošću, civilizacije i mikrocivilizacije. Niti su izmješane na Božjem tkalačkom stanu, sterilna jednoličnost rastočila bi tkaninu, ubudžavila bi se od dosade a potom raspala.

Spomenuh mikrocivilizacije. U minulim godinama izvan manjiine gledao sam ih drugačijim očima. Zarana sam zavolio te male svjetove zarobljene u nekom većem, kao drvene ruske lutke koje žive jedna u drugoj pa one iznutra tek povremeno ugledaju svjetlost i pokažu svoju odeždu. Pamtim onu hebrejsku zajednicu u Kairu. Eto, nisu baš svi krenuli za Mojsijem, nije se pred svakim more razmaklo, ili jest, pa su se kasnije vratili u progonstvo ostankom. Nosim u sjećanju sela Gradišćanskih Hrvata, njihov arhaični jezik zaostao u rastu u dobi šesnaestoga vijeka. Talijanska patina Istre oduvijek je u meni izazivala uzbuđenje i određeno gnušanje prema slavenstvu kojem pripadam. Pojao sam liturgije sa Srbima u Mađarskoj, prognanicima ostankom koje ni revolucija, pa revolucija, a potom revolucija nisu uspjeli maknuti od topline koju smatraju svojim ognjištem. Ali, sve je to bilo nekako turistički, fragmentarno, izvana, arheološki i folklorno, romantično i podgrijano vinom podneblja, dakle površno. A kako je drukčije i moglo biti? Svijet kojem sam pripadao nije funkcionirao po principu makro-mikro. Čak su se i tkz. manjine nazivale narodnostima da bi se izbjegla svaka pomisao na aparthejd. Činilo mi se to veoma sretnim vremenom, premda se žubor moje Vretanije već jedva čuo iz podzemlja.

Religija možda nije opijum za narod, ali nacionalizam zasigurno jest. A kad se pomiješaju, dobije se ubojit koktel. Mozgovi se izobliče, a ludilo zavlada ulicama. Svijet postaje narko milje. Broj pojedinačnih ovisnika poprima kritičnu masu, a potrebe za opijatom se umnažaju. Dileri su posvuda: na pozornicama, za govornicama, u radioaparatima, iza staklenih ekrana, uz birtaški šank, ulaze u udžbenike, vrebaju po trgovima i po sokacima, šepure se pod reflektorima ili čuče u tami. Tu su i šefovi kartela. Oni uglavnom ne uživaju narkotike, prelukavi su da bi se tome prepustili, ali zbog droge uživaju u raskoši. Prepustimo se ekstazi! Ako pretjeramo, tu je velika rehabilitacijska komuna, zove se Europa. Ali, i  to je obmana. Europa još nikoga nije izlječila.

Logika nas uči da sve kreće od pojedinačnog prema općem. Poučen iskustvom, izražavam opravdanu sumnju prema tom poučku. Opće je zagospodarilo pojedinačnim! Da me jebeš, ja, sudionik pojedinačnog, ne bih mogao objasniti kako je sve počelo, kroz što je sve trajalo, na što se svelo. A kamoli da otvorim prognostičku kartu budućeg vremena, u subotnji dan, u veljači-premetači, dok mećava rane pupove nenadano pretvara u ledene grozdove. Kad danas pogledam, sva mi ta prošlost, a eto i sadašnjost, sliči na rakijaški kotao u kojem netko drugi raspiruje vatru, tovari šljivoš u kazan i u otucani lonac hvata prvić, pilo i plavić, zatim svu tu mješavinu prepeče, pa gucne, pa se već nakon dva gutljaja zaori pjesma. Što nekome pjesma, drugome nož pod grlo. Jedino zloduh opijata, zbog kojeg se razum utiša do nečujnosti, može objasniti neobjašnjivo. Kako je, Care onostranosti, sve to počelo?

Uvijek u početku – riječ. Uzvitlala se retorika matica koju su uglavnom širili trutovi. Riječi su ubojitije od metka. S riječi se prelazi na nedjela. Niz manjih nedjela pretvara se u rat. Nije trebalo dugo čekati, nekih dvije godine varljive nade da je moguć drugačiji ishod. Nismo se uspjeli ni okrenuti oko sebe, a naš svijet okrenuo se naglavačke. Vretanija je do tada dala cijelu sebe onome šta je bilo, a čega je odjednom prestalo biti. Za usranu ustavnu normu, koja se briše potezom pera, odrekla se svih svojih institucija, duhovnosti, sjećanja, ponosa, posebnosti, jedinstva i bratstva sa samom sobom. Narod postade nacionalna manjina (ili nacionalni suvišak, kako se netko u šali izrazio), gost u vlastitoj kući, podstanar svoga menjševičkog doma kojeg su uzurpirale boljševičke vlasti.

Mikrocivilizacije. Prognanici ostankom. Lutke-kutije u lutkama-kutijama. Lažna sigurnost, skrivena ljepota. Kada je naša ugledala svjetlost sumraka, tako što ju je veća praktički ispljunula iz sebe, vidjela je da se ona još veća, koja se gizdala pred očima svijeta, raspala u paramparčad. Iza komšijskog plota vrebala je ogromna drvena teta, lutka-tamničarka,  rasklopljene utrobe i proždrljivih očiju. Umjesto skuta ruske babuške nosila je švapsku dindrlicu.

-nastavlja se      -

JOŠ ČLANAKA: