Članci

SKRIVNICA II

          ( PISMO FULVIU TOMIZZI )

                     Moja ranija saznanja o vama više su spadala u neku opću obaviještenost, površnu i neozbiljnu, nego što bi se mogla podvesti pod opću kulturu. Bilo je pri ruci tih par informacija da, bude li potrebe, mogu reći: naravno da sam čuo za Fulvia Tomizzu. Tada sam pročitao „Materadu“. Slučajno. Jedan od bjelovarskih kafića u koji volim navraćati preuredio je interijer. Uza zid pokraj šanka postavljena je stalaža s knjigama, očigledno radi dekora primjerenog „boljim gostima“. Veoma rijetko vidim da netko posegne za nekim od šarenih izložaka s te police, posloženih kao brodice u luci koje su napustili njihovi moreplovci, i sada su tu radi ambijenta, skrivene od bijesnih morskih božanstava i rtova dobre nade.

Malo sam prokrstario naslovima, a tada, scrittore, posegnuo za vašim romanom. Pročitao sam tridesetak stranica, vrećicom šećera zabilježio gdje sam stao, i poslije, srčući espresso i kiselu vodu,  u idućih tjedan dana riješio ostatak. Nakon toga zaputih se u knjižnicu, veliku kontejnersku luku da potražim ostale naslove. Tako sam se, signore Fulvio, otisnuo na pučinu vašim literarnim lađicama , a nevažno poznanstvo pretvorilo se u empatiju koju ne može svatko razumjeti. Zbog toga i pišem ovo pismo, odašiljući ga na adresu gdje poštar više ne navraća.

                Ne biste vjerovali koliko su Istra i Vretanija slične. Sigurno nikada niste čuli za Vretaniju. Nije ni čudno, ne spada ona u opću informiranost. Ne stanuje niti u sjećanju svojih stanovnika. Na talijanskom  najlakše bi ju definirali kao: vecchia comunita Serba di nord-ovest Croatia. Druga je stvar s vašim zavičajem. Njega sam u izvjesnom smislu prisvojio, svakako ne na način onih koji su vam ga željeli oteti. Morao bih vam to podrobnije objasniti. Otkada pamtim ljeta, pamtim i Istru. Bliski prijatelji mojih roditelja posjedovali su stan u staroj jezgri Rovinja, a u to vrijeme samotna ljetovanja nisu bila u modi. Još čuvam u nosnicama te mirise. Ne u metaforičkom, već u  molekularnom obliku. Također i slike: prašnjave ceste, boškarini i zaprežna kola do onog platoa s kojeg se vidi Sveta Eufemija, otok Katarinu i koktel Katarinu, monte, cinema estivo, terase pod pinijama i  vječite melodije koje će uvijek začinjavati privremenu ljepotu, una lacrima sul viso...  Ali tu je još jedna slika koja se pojavila  kratko vrijeme nakon što ste objavili „Materadu“, a ja sam tek ovladao elementarnom pismenošću. Tiče se grafita, bojom obznanjenih poruka po zidovima kuća. Parole, parole, parole... Pročitao sam sa zidova: „Ovo je Jugoslavija“ i „Mi smo Hrvati“ i „Nismo Talijani“, pa i one bijesne i uvredljive. Učinilo mi se da su pojedina slova kasnije prepravljana: N u M i obrnuto. Ne treba ni reći da sam se tada nalazio na pobjedničkoj strani, come un ragazzo Slavo, na strani infatilnosti i neshvaćanja, koja je uvijek pobjednička pa su me te škrabotine ispunile ponosom. Moj otac imao je o tome drugačiji stav, smatrajući da je sve to jadno. Mislim da sam tada prvi puta čuo za riječ egzodus. Kada sam tražio podrobnija objašnjenja, dočekala me starinska formula: „Kad odrasteš i promisliš, kazat će ti se samo“.

                I kazalo se, nakon tri desetljeća. Baš kao što je zapisao Borges: sve se ponovo zbiva samo na nov način. Mnoga sela i gradići iz mog vidokruga, sjećanja i projekcija bolje budućnosti pretvorila su se u mrtvi grad Piemonte.Tu su se, amice, naši usudi dotakli, dvije sheme od iste teme uz male razlike kao kod sicilijanske obrane u šahu, po crti već viđene paradigme. Preko noći postaneš manjina, ili nacionalni višak, razlika je mala. Parole po zidovima koje ushićuju djecu i djetinjaste postale su zlokobnije nego onomad u Istri, samo je pitanje koliko je danas očeva spremno prizemljiti podivljala derišta. Osobno spadam u tu kategoriju, još od vremena dok sam bio samo nečiji sin, a vi ste objavili „Materadu“ koja je putovala do mene tolike godine. Zato sam s jednakim gnušanjem promatrao literarno-likovne uratke bez obzira nalazili se oni na vanjskom dijelu apside pravoslavne crkve u Bjelovaru ili na sjevernom zidu katoličke crkve u Petrovaradinu, polupismene bojne pokliče, vokative bez zareza, marš van! – ubij! – zakolji..! Takve poruke, uostalom, samo su skraćena verzija znanstvenog pristupa istoj materiji mnogih akademika i duhovni zov kroz izreke aktualnih crkvenih otaca čije se očinstvo po prirodi stvari svodi na stilsku figuru. A što se tiče onih kojima su namijenjene, svrha im je da zaplaše i pohrane ih u skrivnicu.

               Bliskost za koju sam rekao da prema vama osjećam je bliskost kroz pisano i kroz ponavljanje historijskih uzoraka kroz koje smo prošli na sličan način, što se odrazilo na odabir katarze, istu tugu i ushite. Ne smije se pisati da bi se ugodilo svjetini, u protivnom postaješ koautorom zidnih pamfleta. Zato sam zavolio „Materadu“. Ništa ne može zamijeniti osobno iskustvo, autentičnost vlastite kože. Predobro znam, dovoljno sam Fulvio da shvatim i prepoznam što znači: kada se nepovratno zaključavaju vrata domova dojučerašnjih komšija i sunarodnjaka; kada postaješ biće drugog reda nad kojim svaki primitivni glupson ima pravo i dužnost osjećati nadmoć; kada gosti i domaćini zamijene uloge; kada ti se neoprostivo predbacuju grijesi po vokaciji „tvojih“ kao da obitavaš i  u tuđim tijelima; kada te se  „tvoji“ odriču ili iz sigurnog brloga „matice“ brane te na način da ti dodatno zagorčaju život; kada se živi šapatom;  kada se živi potajno uz razumnu izliku: ne želim da se slikam; kada od teoretskog samopoštovanja imaš samo praktičnu štetu; kada ti šalju „tvoju“ besarovićevsku gamad da te razbije iznutra; kada si prisiljen odgajati vlastitu djecu da odrastu prije no što je za to vrijeme i upozoravati ih da im nije dostupno ono što si mogu priuštiti mališani prekoputa; kada u igri skrivalice nikad ne odbrojavaš, već se stalno sakrivaš, i to uzalud, uvijek će te pronaći, nema puj-pik, ne možeš se spasiti. Ako sam dobro shvatio vaše djelo, a vjerujem da jesam, ni vi si niste mogli dopustiti život u skrivnici, premda u tome ima plemenitog mazohizma. Časnije je izići na streljanu ovog lunaparka koji se zove manjinsko postojanje,ali ne kao nišandžija, već kao plišani medvjedić sa suprotne strane obješen o drveni štapić, pa ako te smaknu, nema veze (svaki većinski gubitnik ima pravo na svog plišanog medu).

              Ipak, postoje i razlike. U vrijeme mojih ranih dolazaka u Istru boja kojom su bile ispisane poruke na zidovima već je počela blijediti na suncu, vraćajući toj plemenitoj zemlji običnu kamenu ljepotu, neukaljanu ljudskom isključivošću. Omladina svih nacionalnosti odlazila je u „Circolo Italiano“ gdje je bio najbolji provod. Dvojezičnost nikoga nije smetala. Upravo suprotno, bila je podsjetnik na stalno prisustvo jedne moćne civilizacije, bez koje bi se bogomdana ljepota pretvorila u ispraznost. Stvari su se vraćale u normalu i normalnost u stvari. Po trgovima su stajale biste narodnih heroja talijanske nacionalnosti. Come prima... pjevalo se po rivama i ulicama i u toj srpanjskoj razdraganosti mogao si svakome odaslati quattro mille baci. Evropa je ponovo bila Evropa, a vi ste mogli objaviti „Materadu“ i tamo gdje bi vas pred koju godinu zbog toga strijeljali. Drugačije stvari stoje s Vretanijom. Srbe u Hrvatskoj svako malo izvlače iz mreže kao polumrtvu ribu i ponovo stavljaju na udicu da još malo zaklima čep i razbije ribičku dosadu. Čine to pecaroši ove i one strane, kakti tvoji, kakti njini, ovisno o vodostaju, a poslije se hvale ulovom kao da su golim rukama uhvatili bijelu psinu. U sve dane pred izbore najavljuju se kristalne noći. Zgražavaju se nad miniranjem Palmire, a pogrom nad jednim pismom ide pod normalno. I dno hranidbenog lanca ima svoje podzemlje, da bi se održao privid nadmoći. Evropa je sada EUropa, razbucana, dezorijentirana, ima preča posla. Dvadeset godina iza onoga rata koji je opustošio Piemonte, Bale, Materadu i ostale bisere mletačkog univerzalizma, cijeli slavenski jug pjevušio je melodije sa Sanrema. Nije se iz stotina grla prolamao urlik: Ubij Talijana!

            Uprkos tome, ne želim ni mržnjom uzvraćati ni živjeti u skrivnici. Kad netko uz prijetnju zažmiri i upozori me da broji samo do deset, a onda otvori oči, zateći će me na istom, otkrivenom mjestu. Que sera, sera.

             Drago mi je, Fulvio, što je sadašnja civilizacija Talijana u Istri obilježena vašim imenom. Mislim da nisu mogli odabrati boljeg zaštitnika. Fasciniran sam tim postignućima, institucijama, duhom, voljom za samoodržanjem. To nam svima uljepšava život, ohrabruje. Kako ste samo uspjeli oživjeti ono što se učinilo propalim! Mi se još uvijek tražimo po budžacima, kloneći se snova da ne izgubimo preostalu javu.

              Žao mi je što se nikada nismo sreli, osim preko slova, premda je tako nešto i teoretski i praktički bilo moguće sve do prerane 1999. Kasnije sam kupio kuću nedaleko  Materade. Čuvam u njoj drevne kućne duhove i sasvim se dobro razumijemo. Tek tada sam, vicino, utonuo u vašu prozu. Ne čini se slučajnim. Bilo bi ljepše da vam je zemaljski  živom prišao neki neznanac i predstavio se kao vretanijski ambasador dobre volje u zemlji Istri. Pa, kako to već ide: riječ po riječ, vino, panceta... I naravno, pogledi koji s vremena na vrijeme skrenu prema zanosnim bokovima neke Fumice.

JOŠ ČLANAKA: