Članci

SVIRALA

Lijepo kaže stara poslovica: „Valja svirati i za pojas zadjenuti“. Ne svodi se spomenuta mudrost samo na muziku, već se proteže na sve što je čovjeku namijenjeno, vrijedi za svaku životnu fazu, projekte ili poduzimanja. Pojavljuje se u različitim varijantama svugdje pod kapom nebeskom i ispod svačijeg šešira, samo je neki na vrijeme prepoznaju, a neki ne. Uzrečica nema geografsko porijeklo, nitko na nju ne može polagati autorsko pravo. Stari Grci napravili su od nje okosnicu filozofije – svim stvarima naći mjeru. Charles Aznavour naučava u staroj šansoni: treba znati ustati od stola kad ručak je pojeden... Varijante su bezbrojne. Meni se dopada ova naša, čobanska. Spoznaja je univerzalna.

 

                Ali kako znati da se frula napunila slinom pa je treba protresti i prekinuti svirku, kako naći mjeru stvarima, kako ustati od stola i reći „dosta je“ ako možda slijedi još jedan desert? Kako obuzdati želju za stalnim nastavcima? Nema recepta, ne može se očekivati preporuka. Nužno se radi o osjećaju, a oni su po prirodi stvari varljivi. Postaješ ih svjestan tek kada naposlijetku shvatiš da si prekardašio. Do tada smo prekomjerni. Zato postoje: produženi puberteti, babe-tinejdžerke, jutarnja živčanost nakon smijehom započete noći, bračni drugovi koji se ne druže, novi politički programi stari nekoliko stoljeća, pretili, razdirani dosadom, bezbroj stvari što su posljedica falš-tonova iz slinave svirale koju je davno trebalo odložiti i, naravno, predebele knjige. Da li je ovo pravi trenutak? Osjećam da jest, premda u glavi ostaje mnogo neodsviranih melodija. Svirka ovih zapisa primiče se kraju.

            Započeli su jednim slovom – suglasnikom Z. Završit će samoglasnikom e, tako sam odlučio. Krenuvši od spomenutog suglasnika, počeo sam prostom rukom – pomalo i prostačkom – crtati krug. Nemušto, u obrnutom smjeru kazaljki na satu. Ima tome već dvije godine, premda su se još prije grafičkog Z ove pričice krčkale nad bezdanom misli, bezdanom sjećanja, bezdanom riječi, kroz mnogaja ljeta. Nisam koristio šestar, krug je prostoručan. Sliči na glavu čiča Gliše; crta, crta, crtica, točka, točka, točkica... Neka rubovi usana budu okrenuti prema gore. Smajlić! Ipak je namijenjen djeci. Ruke noge ko u miša... Ovo je vretanijski krug, s nužnim dodacima.

          Stare priče slične su vilama koje ih nastanjuju, postoje dobre i zle. Stanuju u svačijoj glavi , nema izuzetka. Zato budimo pažljivi kada vrtimo stare priče, jer nove će se koliko sutra naći u istom statusu.  Ako smo se već polakomili za jabukom s drveta spoznanja, shvatimo je ozbiljno. Vretanija je stara priča, priča u priči, nikada do kraja ispričana, neopričljiva, ponekad pakosna, ali i podzemni tok nečijeg smisla. Oprez je neophodan, ali samo do trena dok ti se ne ogade gospodari straha. Bogu božje, sasvim je u redu, no dati carevima što im ne pripada – to je već gnjusno. Moraš biti pomalo razapet da bi shvatio. Zato se već odavna mnogo ne obazirem kada mi spočitavaju da pušem u pogrešnu tikvu. Tikva je moja svirala i o njenim durovima i molovima neće odlučivati carevi.

              Malo konkretnije, jer stvari koje nas tište ili uzvisuju odavno su nadrasle apstrakcije. Zle vile iz zlih starih priča kažu: Svi su oni isti. Ili rogobore: Ipak smo si svoji, razmislite o svom odnosu prema onima koji su si isti. Pa onda kažu: Ako su već u kraljevstvu onostranosti osuđeni na vječito stradanje zbog svojih pogrešnih uvjerenja i pripadanja, nož,mrtve šibe ili AP-kalašnjikov puka su tehnička pomagala. Pri tome će nas poučiti da je žudnja prema raznolikosti i samonikloj radosti: bogohulna, neustavna, protunarodna, politički nekorektna, antikurikulumska, nepričestiva, neobreziva, rječju – neprirodna u svojoj nečastivoj ljudskosti. Ali upravo je to put u perverziju. S vremena na vrijeme njime džogiramo kao da već nismo stigli do cilja. Odnosi se to i na Srbe i na Hrvate i na sve koji s ovoga mjesta „grabe put ka toploj večnosti“.

            Vretanija kojoj služim slična je svim vretanijama ovoga svijeta. Vrti se na jagodicama prstiju, kao na Svetoga Luku kada se rasijeca moj slavski kolač. Dobra je to priča. Ne pita se tko je tko, slavskom svijećom traže se drugi koji su dio tebe. Naposljetku, zaziva se i prstić dobre vile: Molitvami Bogorodici  milostive očisti množestva pregrešenijem našim. Dovoljna je svjetlost voštanice, ne treba nam lustracija mračnjaka.

                                                                       ***

              Petak je uoči Aranđelovdana. Danas će jedan zapisničar dovršiti zapisnik. Da bi to učinio potreban mu je mali ritual. Sam ga se dosjetio. Kada se postavi krovište, ne stavljaju li se barjaci na rogove, a peškiri vežu za letve? Gledao sam u nekom filmu kako pisac koji je davno prestao pušiti pri zadnjim rečenicama romana pali cigaretu. Neki drugi otvaraju bocu šampanjca. Ja ću odlutati do mjesta gdje je sve ovo započelo. Da postoji vremeplov pa da se vratim tristotinjak godina unazad, tamo bih vidio ljude koji dolaze izdaleka i konače pred zidinama svetišta, kako bi sutradan proslavili Svetog arhanđela Mihajla kojem manastir Marča bijaše posvećen. Pravoslavni i unijati gledali bi se ispod oka, možda bi došlo do tuče, sjevnuli bi jatagani. Zatim bi se nakratko izmirili, pomolili i preporučili Arhistratigu. Rane bi vidali prekosutra.

                                                                              ***

                Prema ranijem dogovoru odlazim po bliskog prijatelja. Od svake svari dade se napraviti svjetiljka i od svake sitnice avantura. Manje je od sata vožnje do Marče. Krećemo putem preko Gudovca, stižemo u Bolč, dalje prema Farkaševcu, zatim Nova Kapela koja se pred dvadesetak godina nazivala Srpskom i to nikoga nije smetalo, pa gradić Dubrava, odatle preko Marinkovca do Mostara, prelazimo ćupriju na Glogovnici, a zatim naglo ulijevo u seoce Stara Marča. Malo dalje, pod padinama obraslim gustom šumom, nekad se nalazio manastir. Uspinjemo se na brdašce na kojem se nalazi skromna pravoslavna kapela, nekada očigledno manastirsko groblje. Malo dalje je prije kratkog vremena podignuta još manja, grkokatolička. Inati su oduvijek bili jači od smisla. Na ovom mjestu još samo psi iz obližnjeg dvorišta danonoćno laju na crkvenoslovenskom. Moj drugar priznaje kako on kao intelektualac i cijelog života stanovnik ovog podneblja gotovo nije znao za  mjesto na koje sam ga upravo doveo i povijest uz njega vezanu. Premda je gotovo izvjesno da su mu davni preci, ovdje, na ovaj dan isprezali konje i među šaragama kola pripremali ćebad i slamu da neozebli dočekaju sutrašnje bogosluženje. Odlazi do ruba uzvisine, omrklo je, pruža pogled prema svjetlima sela u daljini i prema pokislom mraku pod grobljanskim brijegom gdje su se nekada nalazile kamene zidine i hram. Ja se na trenutak povlačim malo u osamu. Jer...

                                                                              ***

                Jer ostao je još veoma mali prostor između Z i e. Još mogu malo šmugnuti unutra-van. Potom će se krug zatvoriti.

                Kao film koji se premotava velikom brzinom, reducirajući vrijeme trajanja i svodeći ga na nasumične detalje što ih upamtiš pitaj boga zašto, misli mi prizivaju nekoliko sličica. Počevši od prve: vladika Simeon upravo je stigao iz Peći, kaluđeri udaraju u klepetala i tako pozdravljaju episkopa, jer crkva je još drvena i još nema zvona, a njihov arhipastir pokazuje im povelju kojom ga je patrijarh postavio duhovnim vođom svih zapadnih strana zvanih Vretanija. Zatim svi ti silni pokušaji kako ostati svoj a biti i tuđ u isto vrijeme, pohoditi Rim, pohoditi Peć, pisati molbe, dizati bune... Moliti se da te Gospod razumije i da te urazumi. Ratovati: Turska, Lotaringija, Ugarska, Galicija... Za cara i caricu, i protiv njih uz Zrinskog i Frankopana, pod banovim stijegom jurnuti na Mađare, pod feldmaršalovim pregaziti Soču, pod Maršalovim oslobađati Trst i Goricu, pod zastavom vlastite gluposti napasti prve komšije i time se konačno okomiti na sebe, izvršiti ataku na na vlastiti rov... Nakratko vidim: vezane seljake iz Gudovca dok Dido Kvaternik naređuje paljbu, pradjeda mog najmlađeg sina po majčinoj liniji iz hrvatskog sela u Moslavačkoj gori, kako kao partizanski borac gine od ustaškog metka u borbi za Srpsku Kapelu, mladića Srbina u uniformi ZNG-a s kojim sam dijelio zaklon kako na slavonskom ratištu pada od srpskog taneta... Ovo je putir u kojem se vino pretvara u krv, doslovce.

                A gdje je u svemu tome ljepota? Kao i svi kojima su šrapneli frljali oko ušiju mogu zaključiti da je ljepota u novim počecima. Nema predaje. Vrijemo možda liječi rane, ali nama su potrebne rane koje bi nas izliječile od vremena.

                                                                              ***

                Svjež miris natrulog lišća. Mile još uvijek stoji na istom mjestu i gleda u daljinu, ne zna šta mi se u ovih nekoliko minuta talambasalo u glavi. Prekrstim se pred vratima kapelice, sutra je ipak Aranđelovdan. Zatim mu se pridružujem. Umjesto kandila palim cigaretu.

                Krug je zatvoren. Svirala za pojasom može sliniti za mojim usnama koliko je volja, džaba joj.

                Daleko na zapadu, okružena morem, stoji Britanija. Ni sama ne zna dokle su joj kapije dosezale.

JOŠ ČLANAKA: