Večernje u Bileći

Eto me popnovo u Bileći, nakon trideset i pet godina. Za ljudski život pristojan vremenski period. Prije trideset i pet godina završio sam ovdje Školu rezervnih oficira pešadije (uz: „Odlično“! – „Služimo narodu“!). Vozim polako prema jezeru, kotlini i gradiću koji se nalaze u nizini. Ne osjećam nostalgiju, već samo izvjesnu ganutost. Desno od glavne ceste je Zlatište. Nekada dio kamenitog poligona pretvoren je u naselje. Lijevo se prostire kasarna, djeluje napušteno. U njoj je i danas neki garnizončić, ali... Nekad je vojno učilište sličilo na košnicu.

                Zašto je trebalo proći toliko vremena? Mogao sam navratiti nekog augusta osamdesetih (sada već – prošloga stoljeća), ili kojeg kolovoza zadnjih petnaestak godina, otkako je završio rat za kakav se nismo spremali i poratni period kada se ne preporučuju ovakva putovanja. Najbolje su nekad govorile babe: sve ima svoj cajt. Zato sam tek sada ovdje.

                U biti, da vojnički priznam, vraća ti se, Bilećo, isti čovjek. Koji te ne smatra gradom u tuđoj zemlji, a države mu mnogo ne znače. Bratstvo i jedinstvo smatra etičkim imperativom, a ni tada nije vjerovao u parole. I dalje tuče ulijevo, kada većina tvojih bivših pitomaca, nekada zakletih istoj ideji, već odavno tuče desno gore kao stari puškomitraljez. Fizička mu sprema nije kao nekad, ali i danas bi mogao marširati desetak kilometara pod punom ratnom opremom. Ima, dakle, sve karakteristike koje su se i tada tražile za službu u nekom od „dva elitna bataljona JNA“. Ali, uključujući i onu koja je tada bila zabranjena – i dalje vjeruje u Boga. Vjernik je, a ta je „osobina“ u ono vrijeme morala biti tajna. Oficir nije smio sličiti Kutuzovu i javno se pomoliti pod uniformom. Tako su nalagali Pravila službe, prateći dokumenti i opća ideološka klima. Bavili su se fikcijom, formom i glupostima umjesto suštinom, baš kao i danas. To se naposlijetku pokazalo opasnin „unutrašnjim neprijateljem“. Na ostalo – nemam primjedbi.

                Besmislene zabrane uvijek su mukotrpne. Ponižavaju. Cijepaju nadvoje. A od toga stradaju i osoba i poredak. Hodajući, puzajući i jurišajući po onim vrletima, prolazili smo pored mnogih kapelica. Osjećao sam potrebu da za vrijeme pauze uđem u njih, sklonim se, odšutim, zapalim svijeću, a onda izađem, ispušim cigaretu i posvetim se vojnim zadacima strasnije nego prije. Da budem što jesam. Ali to bi u datim okolnostima bio suicidalan čin. U najboljem slučaju izbacili bi me iz Škole pa bi uslijedila daljnja društvena degradacija. Subotom ili nedjeljom kada smo imali izlazak iz kasarne, sjedili bismo pijuckajući na terasi hotela. Prekoputa je crkva neobične ljepote. Gledao sam je, flertujući s njom kao s nedostunom djevojkom. Bilo je i onih iz pitomačkog kafanskog društva, njih ne mali broj, koji su govorili da bi je trebalo opasati brizantnim eksplozivom (upravo smo bili na takvoj obuci) i razletjeti je u paranparčad. Potpuno sam siguran da su se upravo ti, izvrnuvši dušu kao rukavicu, deset godina kasnije posvetili upravo takvim borbenim zadacima –krsteći se, križajući se ili klanjajući.

                Nisam se vratio nako toliko godina da bih vremeplovio, raspitao se o sudbinama mojih bivših komandira i drugova, objedovao u nekoj ćevabdžinici ili popio par užičkih klekovača. Došao sam razbiti stari kompleks, i u hramu prekoputa vojničkog pojilišta odstajati i otpojati večernje bogosluženje. Kao Kutuzov.

                Rano je popodne. Parkiram na platou u blizini hotela. Moja žena i najmlađi sin odlaze u dućan  popuniti zalihe, ja ću do recepcije da se raspitam za prenoćište. Sobe se renoviraju, radi samo restoran, ali mi ljubazno preporučuju pansion s pogledom na jezero. Gledam prema drugoj strani ceste. Vrata crkve su otvorena. U porti naočit mladić, nešto uređuje. Prelazim cestu i predstavljam mu se. Raduje ga moja posjeta. Kaže mi da je večernje u devetnaest. Hor zrikavaca sa četinjača. Zatim ulazim u hram i njegovu tišinu. Valjalo je to učiniti prije trideset i pet godina, svima bi bilo lakše.

                Stižemo ranije i palimo svijeće. Ljudi polako pristižu. Ne čudi ih naše prisustvo jer ovdje nema stranaca. Sveštenik, otac Aleksandar, mlad je i stasit čovjek plemenitih crta lica. Pozdravljamo se. A tada, iz oltarskog dijela: „Blagosloven Bog naš segdanj...“. Svi poluglasno pratimo. Jedna djevojka govori Svjete tihij (Svjetlosti tiha). Služi se na narodnom, govornom jeziku. Mi iz udaljenih krajeva uvijek smo konzervativniji, pratim bogosluženje na crkvenoslovenskom. Dan je nakon Preobraženja i večernje je svečanije. Petohljebnica se iznosi na sredinu crkve. Gornji hljepčić vrti se na jagodicama prstiju, a potom umače u posvećeno hercegovačko vino i prinosi ustima. Na kraju još samo blagoslov. Dan se primakao svom smiraju, preostaje mi da ga slijedim, kao slobodan čovjek, bez zlih misli i poganog jezika, bez gorčine.

                Aleksandar nas poziva da popijemo kavu na terasi Pravoslavnog duhovnog centra, a to je nedaleko. Čavrljamo o koječemu. Već se gotovo spustila noć. Nekada je u to doba u mojoj kasarni truba svirala povečerje i spuštala se zastava. Dođe mi da ustanem i zauzmem stav mirno, kao malo prije u hramu. Večernje i povečerje nikad se nisu isključivali, barem ne u ovoj duši.

                Stojim na terasi hostela. Pun je mjesec, noć vedra, srebri se površina Bilećkog jezera, a zrikavci ne odustaju. Sviraju istu melodiju kao prije trideset i pet godina. Za njih se ništa ne mijenja. A kako stvari stoje sa mnom? Odavno više ne želim sudjelovati u igri skrivalice, a sada sam odpojao i svoje večernje u Bileći. Ne mogu odrediti što znače političke fraze lijevo ili desno, oduvijek su bile oruđe demagoga. Moje lijevo opredjeljenje i onda i sada sastoji se u odbacivanju bilo kakve vrste diskriminacije i aparthejda: nacionalnog, vjerskog, rasnog, socijalnog, estetskog ili spolnog, smatram da ljudi trebaju živjeti od svoga rada, iskazivati empatiju i solidarnost, voljeti različitost, svakome omogućiti vlastito večernje. Negdje, za nekog, nema dijalektike, nije prolaznost sveta krava. Što sam osjećao i što osjećam, sve moje lijevo i jugoslavensko, tako je daleko od promišljanja tadašnjih „vojnika partije“, bezidejnih blebetala kojima se „avangardnost radničke klase“ svodila na miniranje tuđe nade i imovine, a snovi su im se ostvarili tek nakon uspostave „demokratskog“ poretka. Još dalje od današnjih „vojskovođa partije“ koji svoje sugrađane i moguće podanike nazivaju „šakom jada“, ponižavajući i vrijeđajući i pozivajući ulicu i uličare da postupe kako već valja postupiti sa „šakom jada“, kako dolikuje postupiti prema „onima iz tora“. Pred takvima se skrivati i sklanjati? Pred takvima odgađati svoju Tihu svjetlost? Not anymore!

                Na poligonu bilećke kasarne leži gomila odbačenog, zahrđalog artiljerijskog oruđa, očigledno sakupljenog sa svih strana ove nesretne zemlje: protutenkovski topovi, haubice, oklopna vozila. Hoće li jednog dana biti pretopljemo u neko profinjenije i dalekometnije? Mogao bih samo odgovoriti kao (davno) Meša Selimović: „Ne znam, ne želim u to da povjerujem. Ali ipak, ne mogu da se oslobodim sumnje.“

                                                                                                                             Radovan Dožudić