Komemoracija u Gudovcu i Grubišnom Polju
Ipak,nesporno je da grad Bjelovar i Bjelovarsko-bilogorska županija sa punom pažnjom i pijetetom sudjeluje u organiziranju komemoracije u Gudovcu, i na taj način u potpunosti potvrđuju antifašizam kao temelj hrvatske državnosti. Stoga se i nadamo da će uz pomoć Srpskog narodnog vijeća i Udruga antifašista i antifašističkih boraca naše županije pronaći sredstva za obnovu Bakićevog spomenika.
Delegacije SNV-a,SABA,BBŽ,grada Bjelovara,VSNM BBŽ,KC-KŽ,grada Bjelovara,ZUABA BBŽ,KC-KŽ,,UABA Bjelovar i Zagreb,SDP-a položile su vijence na postolje srušenog spomenika. Komemoracija se održala u organizaciji UABA Bjelovar i VSNM Bjelovar.
Parastos i pomen za nevine srpske stradalnike održao je paroh narćanski,otac Ljubiša Miodragović.
GOVOR ANETE VLADIMIROV:
23. aprila 1941. zapovjednik Grada Bjelovara, kapetan Mrak izdaje naredbu: imaju se "pravoslavci, nadalje Rusi i Židovi odmah otpustit iz vojne službe, te da sačekaju konačno rješenje kod kuće". Nije se ni tinta osušila na ovoj naredbi a već je jedan od izvršitelja naredbe, službenik Nikola Pokopac, poletio pazariti 500 kg kreča. Šokirani i možda zbunjeni, Srbi ovog pitomog kraja pali su 28. aprila u prvom masovnom zločinu u NDH.
Nedugo nakon poznati hrvatski umjetnik Edo Murtić je tada kao mladić putovao u Bjelovar,
«s majkom sam krenuo na selo po krumpir u selo Gudovac pokraj Bjelovara. Išli smo vlakom, sve onako polako, vlak stane pa onda dugo stoji, pa opet krene, da bi ja u svijetloplavoj svjetlosti svitanja vidio jedno bijelo polje veličine teniskog igrališta. Bolje pogledam iz vlaka i imam što vidjeti, iz te vapnene vode vire ruke, noge kosa, glave……….Poslije sam čuo da su cijelo selo pobili i posipali vapnom. To je bio moj prvi susret sa terorom.»
Prvi masovni zločin, ali i prva deportacija dogodila se u obližnjem Grubišnom Polju kada je odvedeno 500 ljudi put Danice pa Jadovna, Slane...gdje su zlo podijeli sa braćom Vojina Bakića i drugim sunarodnjacima, sa deportiranim Židovima iz svih krajeva tadašnjeg teritorija NDH i izbjeglim od nacista.
Bio je to april 1941. April 2019., trenutak iz kojeg danas progovaramo i žalimo za žrtvama, ogleda se u poricanju ne samo zločina nad njima nego uopće mogućnosti prethodnog postojanja njihovih života, njihovih običaja i jezika, a posebice se zatire njihovo dijeljenje zavičaja sa hrvatskim narodom.
Zaboravljanje nije strano ljudskom iskustvu. Naprotiv, dobro je i ljekovito, upravo kada se zaboravlja bol i kada postepeno blijedi trauma. No, politika zaborava pa čak i negacije Drugog svjetskog rata nikakve veze sa tim nema. Ona je dijelo političkih elita kojima cijelo dvadeseto stoljeće visi o klinu ratnog sukoba 1991.-1995. I bez ikakvog domišljanja što zaista ljudi znaju ili misle da znaju o tome jedan je jedini mehanizam važan u održavanju takvih politika - strah. Naši se sugrađani i sugrađanke vrlo često boje i ne žele izlagati mogućnosti da odavanje počasti ne samo žrtvama genocida i holokausta nego i partizanskom pokretu može intepretirati kao manjak domoljubnih osjećaja. Sjećanje je valjda kao i mnogo toga drugog samo za vlastita 4 zida.
Neizmjerno ohrabrenje i svetao primjer upravo ste vi, organizatori i domaćini, ovog skupa. Brižljivo i predano brinete o dostojanstvu sjećanja kao i mnogim drugim potrebama srpske zajednice i svih drugih ranjivih skupina ovog kraja. Mjesto na kojemu je ustaški režim razotkrio svoje namjere i cilj danas je, uprkos rušenjima i diskontiunitetima, mjesto susreta, zajedničkih poslova održavanja, mjesto okupljanja i snažnih poruka. Hvala vam na odvažnosti.
FOTOGRAFIJE:
