Чланци

Prognani ostankom II

(Točak historije)

Ratni vrtlog djeluje po istom principu kao vir u rijeci. Kada te dohvati, možeš se koprcati i uzalud gubiti snagu ili pustiti da te povuče na dno pa, možda, izdrže li pluća, i da te izbaci iznemoglog i zamuljenog opet na površinu. Ako bude sreće, dohvatit ćeš šiblje uz obalu i predahnuti u nekom inficiranom plićaku. Do tada sve je bilo prepušteno slučaju, podivljaloj stihiji. Od tog trenutka ipak možeš o nečemu odlučiti: ostati ili krenuti za onima koje je bujica odnijela prema crnom moru.

 

Onako zbunjeni, razbucanog uma, u plićaku meandra počeli smo se osvrtati i polako dolaziti k sebi. Sve se oko nas promijenilo. Na naše stanište počeli su pristizati ljudi izdaleka, prognanici odlaskom, kao što su uz njihova ognjišta sjedali naši srodnici i komšije, grijući dlanove na hladnom virtualnom plamenu. Igru su navodno osmislili polubogovi, smrtni likovi željni besmrtnosti.  Nazivala se – humano preseljenje. Đavo je naposlijetku mogao otvoriti pomno čuvanu butelju šampanjca i nazdraviti. Nismo se odazvali zdravici. Zašto? Sam vrag će ga znati, Bog neka protumači. Nijeme čaše na stolu. Odlučili smo se za progonstvo ostankom.

No hajde da se okanem alegorija. Stvarnost je postala veoma konkretna i  lišena poetike. U manjinskom zakutku ne pomažu versi, suze ni ushiti, nema sublimacije. Prvo, valja odbaciti samosažaljenje i cendranje. Nema koga da te sluša, što je vrlo prozaičan razlog. Drugo, shvatiti da su nestali snovi koje smiješ slijediti pa se valja rukovoditi javom. Treće, ne bojati se. Šta bude, bit će, a strahovi su magnet za zlo. Četvrto, ne gubiti razum ili ga umilostiviti da se vrati. Peto, pomoliti se (za vjerne, za oglašene i ozloglašene). Šesto, shvatiti da s one strane Dunava i Save također postoje prognanici ostankom, tvoje sestre i braća po sudbini, premda drugog nacionalnog imena i vjeroispovijesti, koji kao i ti na vlastitoj koži ispisuju ista pravila preživljavanja u svom manjinskom toru gdje su „tvoji“ razjarena većina. Da, još jedna važna stvar: trebaš prihvatiti da si živ, a čovjek se uči dok je živ, i upravo sada trebaš savladati najtežu lekciju, i premda ćeš unatoč toga umrijeti kao budala jer nisi nikakav izuzetak, neka se to ne zbije prije vremena.

Učili su nas da je historija stroj, predvidiv i neminovan. Ali kada točak povijesti iskoči iz ležišta, stanu pucati zupčanici i frcati zakovice, shvatiš koliko je nepouzdan. Sadašnjost je vječita improvizacija, a budućnost... Budućnost je tek zbir improvizacija koje slijede, a o  kojima možeš imati određene iluzije, snove, fantazije ili planove. Sjetimo se samo što u izvornom smislu znači riječ satana – znači: onaj koji kvari planove.Planovi naših predaka, kao i planovi nas od jučer (o iluzijama da se i ne govori) uglavnom su odudarali od onoga što se zbilo.

Tko bi mogao pomisliti da se onaj rokerski bunt koji je sjedinjavao mladost od „Lačnog Franca“ do „Leba i soli“ pretvori u bunt opsesivnih tipova koji su se u početku činili kao statisti provincijskih kazališta? Tko bi si mogao predočiti da će gradovi,  simboli multikulturalnosti,  uskoro postati krvava pozorja? Tko je mogao pretpostaviti da će se pojedinac koji se upravo počeo oslobađati tiranije jednog totaliteta prikloniti drugom, ubojitijem? Tko bi mogao objasniti toliku iracionalnu mržnju i još iracionalnija sjedinjenja koja će iznjedriti banditizam i tragediju? Da oni koji su trebali biti čuvari duhovnih vrijednosti, do tada bez sumnje gurnuti na marginu, u osvetničkoj pomami uzmu u ruke ognjeno žezlo srednjovjekovnih despota i počnu haračiti po tekstu i kontekstu?  Da ljudi budu tjerani iz domova ili ubijani na njihovom pragu, uklonjeni s radnog mjesta ili stolice omiljenog kafića? Tko je mogao naslutiti tolike prognanike odlaskom i prognanike ostankom? Ili smo bili dužni sagledati kamo sve to vodi i štogod bolje uraditi. Ne znam što, nešto, bilo što... Majčica historija, majčicu joj njenu, grdno se poigrala s nama, valjda zato što smo ju zanemarili. „Željeli ste sadašnjost, sad improvizirajte“!, kričala je histerično.

Manjinski sprudovi. Jedan od  takvih je Vretanija. Osakaćena ratom, mirom obogaljena. Ali, mikrocivilizacije osjećaju potrebu da prežive i kada se čini nemogućim. Po istom principu kao biološke jedinke. Zašto je tako, pitajte život, i Onog koji ga je takvog sazdao. Zato smo opet počeli paliti svijeće pred ikonom Bogorodice u Lepavinskom manastiru, nježnije nego do tada. U zaboravljenoj kotlini. Nismo smjeli na nju zaboraviti sve ove godine. Dijalektički materijalisti okrenuli su se duhovnosti, a mi koji smo otprije pripadali vjeri i njezinom zemaljskom poduzeću crkvi, morali smo  joj oprostiti izvjesne nepodopštine. Iz tog vremena, odmah nakon rata (kažem „nakon“ kao da je mir ikada nastupio), pamtim i popa Stevana. U ratnom magnovenju ostalo je u cijeloj Vretaniji toliko pravoslavnih sveštenika da bi ti prilikom brojanja jedan prst na ruci bio suvišak. Otac Stevan Jakovljev bio je među njima. Porijeklom Lala, mogao je među prvim pastirima napustiti stado i otperjati prema istoku. Ali nije. Ostao je. Pretučen, popljuvan, ismijan – ostao je. Knjigu iz koje je učio preselio je u stvarnost, zato mu se neizmjerno divim. Valjda smo učili iz iste knjige i to nas je zbližilo.

Jedne proljetne zgode kod oca Stevana u Pavljanima na bogosluženje je došao neki gospodin iz Europe (zemlju porijekla i ime ne pamtim). Obrazovan, dobronamjeran, humanitarac i kozmopolit, poslanik neke od misija koje su počele pristizati, zaštitar. Poslije liturgije sjeli smo u crkvenu salu i objedovali. Nije se moglo posumnjati u njegove plemenite namjere. Zašto sam onda osjetio tugu? Da me štiti? Od koga, od čega? Ma našlo bi se, ali... Ja sam Balkan boy i znam se braniti sam. Kako da mu to kažem a da ga bezveze ne povrijedim? Srkali smo vino koje je misionar donio u bunkeru terenca i čavrljali o temama za normalne ljude na tečnom engleskom. Dovde nas je, dakle, dovezao točak historije, a onda je pukla guma.

Kada se stvori atmosfera neprijateljstva, život manjinske zajednice postaje veoma kompleksan, kao i postojanje svakog njezinog pripadnika. Javno mnijenje kroji sudbinu, a svjetina je povodljiva. To je poznato još od antike. Zapanjujuće je jednostavno dočepati se povišenog mjesta i urlicima utišati sve osobne zvuke, glasove razuma, pa i glas Božji. Bilo je dovoljno da neki vješt demagog prospe glas nad atenskom agorom, zbog ličnog interesa ili frustracije ili iz čiste zajebancije, pa da to završi – progonstvom. Do danas se ništa nije promijenilo, naprotiv, postalo je mnogo složenije. Mediji su nabujali i prekrili cijelu planetu, formalno demokratsku koliko i atenska agora. Nisu samo prenosnici i posrednici, već gospodari života i smrti. Tako ni Vretanija (baš kao ni šire zajednice kojima pripada) nije mogla pobjeći „istinama“ mnogobrojnih „medijatora“ koji trguju ljudskim dušama i sudbinama. Dovoljno je preko ekrana, zvučnika i štampe izbombardirati demos histerijom, historijom i kičem, pa da se dobije željeni efekt, koji će drugom, po službenoj definiciji – bližnjem, donijeti zlo. A može biti i obrnuto. Tako se, naprimjer, prije učlanjenja u Europsku uniju postavio kao postulat različit pristup i to je iznjedrilo drugačiju javnu retoriku. I gle čuda. Sve se u trenu i na tren promijenilo u glavama. Svima nam je u tom periodu očekivanja bilo zero ljepše. Nije moglo potrajati, iluzija je otputovala dalje na istok. Sada je članstvo svršena stvar pa možemo po starom: čekič i udri, ignoriraj, prijeti, šalji diverzante da uz mali honorar uplaše i razore vlastiti narod. Nema više ni onog misionara koji nas je onomad u Pavljanima kod dobrog oca Stevana počastio vinom i svojim priisustvom. A i koji će nam...

Nekad se odlazilo u armiju jer vojni rok očvrsne muško čeljade. Po istom principu trebalo bi poslati svako ljudsko biće da barem godinu dana provede u manjinskoj zajednici kao njen pripadnik, u jednoj multimedijalno netrpeljivoj sredini, da kao u izviđačima položi: šutnju, samovanje i gladovanje. Možda bi se poslije bolje razumjeli. Objasnilo bi se zašto nam je toliko stalo do opstanka i kakva sve iskušenja, tjeskobe, ali i ushite manjinski život sa sobom nosi. Održati se, izdržati, to nije samo stvar udesa, nego i odluke. Ima u tome neke divlje ljepote. Po evolucijskim principima navikneš se, očvrsneš, prilagodiš. Jest da bi poželjeli nešto lakše, no šta je-tu je. Točak historije se kreće, vozimo dalje, makar i na felgi.

JOŠ ČLANAKA: