Чланци
SKRIVNICA I
(Statuta Valachorum)
U priprati crkve Svetih apostola Petra i Pavla u selu Severinu nedaleko Bjelovara, s lijeve, Gospojinske strane, nalazi se skrivnica. Obična niša u zidu. Sliči na ugradbeni ormarić. Nekada je vjerojatno imala vrata, bravu i ključ, ili je bila zastrta šlinganim peškirima ukrašenim rukama krajiških snaša. Vlagom orošena polutama. Tu su se čuvali Statuta Valachorum. Taj Statut (donio ga je ljeta 1630. car Ferdinand II Habsburški) bio je prvi akt obilne pravne regulative za Vojnu Krajinu, zakonodavne zavrzlame koja se neprestano umnažala, prevrtala i praksom izvrtala sve do ukinuća Krajine 1881. Stanovništvo te ogromne administrativne jedinice, što je u obliku polumjeseca opasivala turski polumjesec (ne mislim simbolički, nego grafički), bilo je heterogeno. I pravoslavno i katoličko. Kršćanski prebjezi iz Otomanske imperije i preostalo domicilno stanovništvo, većim dijelom austrijski ljudski magacin, manjim mletački. Tko su bili adresati krajiških statuta, na koga su se odnosili njihovi paragrafi?
Odnosili su se na vlahe, nipošto na Vlahe! Izraz „vlah“ bio je pravni termin i označavao status i geografako porijeklo, a ne nacionalnost. Čak nužno ni religijsku pripadnost. Ali kako to protumačiti zaposlenicima Bjelovarskog muzeja gdje se 2005. priređivala izložba povodom dvjesto i pedesete godišnjice Severinske bune, jedne od mini revolucija što su s vremena na vrijeme potresale Varaždinski generalat. Podigla su je dvojica krajiških poručnika, Srbin Ljubojević i Hrvat Martinović. Planula je i ugašena je u krvi. Među značajnijim povodima bilo je i ukidanje manastira Marče, čemu su se i krajišnici rimokatoličke vjeroispovjesti žestoko opirali, šaljući molbe u Beč da se pravoslavnima silom i dekretom ne oduzima njihova svetinja. Po istini, priča bi bila ispričana pod prezrenim geslom „bratstvo i jedinstvo“. Zato su kustosi tu da je prispodobe trendovima, prešute, nadometnu, iskrive, dakle – sakriju. Na izložbenom panou pisalo je da su osim Hrvata krajišnika u buni sudjelovali i Vlasi. Kako bi plastičnije objasnili o kome se radi, usput da podjebu sugrađane podzemne nacionalnosti, priređivači su se potrudili istaknuti da tom narodu, primjerice, pripada slavni galanterist Bulgari, koji se u svijetu mode bilježi kao BVLGARI. Tako se poznati kreator parfema, đinđuva, torbica i čega sve ne, ni kriv ni dužan našao među severinskim bundžijama. Za razliku od Srba, koje muzejski tekstopisac nije spomenuo.
Da je jugoistok Evrope, kao i cijeli kontinent kojemu pripada, genetski kaleidoskop, mješavina naroda i kultura šejkana stoljećima, zaista nije sporno. Već sam o tome ponešto zapisao u nekom od ranijih eseja. Jedan od elemenata tog spoja svakako je i vlaški, ali kod sviju: kod Srba, Hrvata, Makedonaca i koliko nas već ima. Jedan od, svakako ne i dominantan, inače se ne bi utopio u slavenstvu i gotovo potpuno izgubio. Isti car Ferdinand II, koji je donio Statuta Valachorum, kao i plemstvo kojemu nije bilo pravo što mu se oduzimaju posjedi i stavljaju pod zasebnu vojnu upravu, u obilnoj i sačuvanoj dokumentaciji preciznije imenuju doseljenike u ratovima opustošene krajeve: „Rasciani sive Serviani atque Valachi, quos vulgo zrbschy vocant“. Ili u prijevodu: „Rašani iliti Srbi isto tako Vlasi, koji se obično srpskima nazivaju“(Ferdinand II u pismu Kegleviću). Marčanski vladike nosile su titulu episkopa raškog naroda (Episcopus Rasciane Gentis). Možda bismo mogli povezati tu titulu sa suvremenom vikipedijskom definicijom: „ Raška je bila srednjovjekovna država Srba i sinonim je za Srbiju“. Vlaški jezik je romanski, latinski mu je osnova, a sami Vlasi također etnički miks rimskih doseljenika i starosjedilaca na Balkanskom poluotoku. Pa kako je onda jezik Srba u Hrvatskoj u cijelosti slavenski i od trenutka doseljenja nije se bitnije promijenio? Ni jedne vlaške riječi u njemu. Provjerite u knjigama ispod crkvenih pijevnica. U jednoj takvoj, s polovine 18. stoljeća, iz hrama Svetog Blagoveštenja u selu Novoseljani, među titulama cara Josipa II navodi se i – vojvoda Serbski. Pripadanje i identitet vidljivi su i iz heraldike, srpskih grbova iz onog vremena po ikonostasima i zidovima (Plavšinac, Dišnik...), četiri stilizirana plamička pogrešno pročitana kao četiri S. I, važno je istaknuti, gotovo uvijek u kombinaciji s hrvatskim grbom. Čini se da geslo „bratstvo i jedinstvo“ nije nastalo 1941., možda se tada počelo zatirati. Hrvatski ban Ivan Mažuranić (1814.-1890.) bio je ne samo političar, već erudit i pjesnik, a zbog manje vremenske distance dobro su mu bile poznate prilike i narodnosti Vojne Krajine (ista je i ukinuta za njegova banovanja), te općenito balkanskih prostora. U spjevu „Smrt Smail-age Čengića“ nebrojeno puta spominje riječ „vlah“, pišući je uvijek – malim početnim slovom. Zar jedan od tvoraca hrvatskog književnog jezika nije znao da se osobne imenice pišu velikim početnim slovom, ili je znao da se pod nazivom „vlah“, pod kojim se krstio ili križao ogroman broj njegovih podanika, ne krije nacionalnost, već socijalni stalež kojeg je namjeravao dokinuti. Bilo bi zanimljivo pročitati da na sličan način promišljaju i eminentni hrvatski povjesničari poput Klaića ili Šišića. Ali, za postavljanje izložbe to nije nužno.
Ne, gospodo skrivničari, nije u 19. vijeku došlo ni do kakve globalne konverzije po kojoj bi, nekom čiribu-čiriba metodom, dotadašnji Vlasi postajali Srbima. Svijest o identitetu, jezik i sjećanje ne mogu se tek tako zamijeniti. Uostalom, ne nazivaju li se stanovnici dalmatinskog zaleđa, nacionalno veoma nabrijani, i dan danas vlajima. Problem se ne svodi, dakle, samo na Vretaniju. Ne može po onoj staroj: tuđu koku kolji, svoju za nogu veži. Tamo vlaj, ovdje Vlah (ali po narodnom govoru i ovdje – vlaj), koja je razlika? Mnogima sigurno ne bi bilo pravo kada bi Sinjsku alku nazvali vlaškom igrom, odričući joj njeno hrvatstvo. Što vi o tome mislite, muzejdžije?
Svugdje po svijetu, u Evropi napose, kraj 18. – početak 19. stoljeća naziva se vremenom „buđenja nacionalne svijesti“. Nacija je politička i kulturološka tvorevina, imitacija biološkog određenja, fikcija o jedinstvenosti, dakle artefakt. To ne znači da narodnost ranije nije postojala, već da je bila od sporednog značenja za formiranje kolektivnog identiteta, a time i osobnog koji se uz njega veže. Biološki smo se miješali. Na ovim prostorima ključna je bila religijska pripadnost, ali – za sve. Zato Srbi tu nisu nikakav izuzetak. Da bismo to shvatili ne treba nam kopanje po historiji, dovoljno je osmotriti sadašnjost. Prijeđe li Srbin na vjeru koja nije pravoslavna, prestaje biti Srbinom, ako se sam ne ispiše iz srpstva, ispisaće ga drugi. Hrvat koji bi prešao na pravoslavlje (nađe se i takvih ekscentrika) izgnan je iz hrvatstva. Konverira li netko na islam, oduvijek je s Arapskog poluotoka i potomak Ismailov. Izuzeci su rijetki, politički zanemarivi. A što se ateista i agnostika tiče, u nedostatku vjeroispovijesti još uvijek ostaje provenijencija. Njoj nikako ne možeš uteči, htio-ne htio. Zanimljivo je da nas bijeli svijet samo po tome i prepoznaje, ne uočavajući bilo kakve druge bitne razlike. Ako se već protivimo bratstvu, unatoč proklamiranim kršćanskim načelima, jedinstvu se ne možemo odurijeti. Povijest i seks već su odradili svoje.
Ne mora nužno biti zla u nacionalnom, upravo suprotno. Sve na ovome svijetu ima svoje svijetlo i tamu, svoj Jin i Jang. Bez instikta pripadanja, koji rađa plemenite osjećaje, život bi bio nekako prazan. Obogatimo ga, ali ne čeprkajmo nesmotreno po prekidačima i utičnicama. Očas dođe do kuršlusa i nastupi mrak. A onda čiča Jin dođe na svoje. Natopi njivu za mržnju. Škripuću vrata na skrivnicama, nekome kao tamničaru, nekome kao sužnju. Učinilo mi se da čujem cviljenje šarki one večeri u muzeju kad se otvarala izložba u čast Severinske bune, jer jedan je narod morao doći na bal zamaskiran i bez zabilježbe na popisu gostiju. Zato se nisam upisao u knjigu utisaka. Prepustio sam ih vlastitoj skrivnici.
Koračam jedinom ulicom podužeg sela Severina. Uz cestu je crkva Svetih Apostola. U njenu skrivnicu, s lijeve, Gospojinske strane, pred koju godinu ponovo smo položili Statuta Valachorum. Tekst skinut s interneta na obični kancelarijski papir, bez gravira i kitnjastih slova, udomljen je u vlagom orošenu polutamu. Pritom smo izmolili Očenaš. Usporavam korake, širim nosnice. Miriše kravlja balega, šljivoš i požutjelo lišće. Mirisi jeseni. Gdje je tu BVLGARI? Nema ga ni u panju.
JOŠ ČLANAKA: