Чланци

SVETSKI ČOVEK

              Kad objektivno sagledam, život mi se stalno doticao s Romima. Nekima bi ta činjenica poslužila u rasističke ili romantičarske svrhe, ja samo konstatiram. Da sam se rodio negdje na obodu polarne kape, možda bih sada zapisivao da mi je život prožet eskimima. Ali me Gospod na drugo mjesto smjestio, imao je Devla za mene druge planove. Odrastao sam uz Rome, dio su moje svakodnevice, čekaju me u zasjedama budućnosti da se podružimo ili posvađamo. Jednom mi je netko rekao da imam cigansku dušu. Valjda je cigansko nebo za nju prirodno odredište, jednoga dana. Do tada sam netko drugi, pišem za srpski portal i živim u hrvatskoj domovini. Nebesa su još uvijek tuđe stanište. Hodam, plovim, udišem. Cigani lete u nebo, moja je stvarnost prizemna.

 

              Vrijeme moga odrastanja odavno je linčovano. Uglavnom su to počinili danas iscipelirani ljudi. Suvišno je pitati se da li je zaslužilo takvu sudbinu, u svakom slučaju – kasno je o tome mozgati. Neka ga pljuje vrijeme nove indoktrinacije. No ipak, da mu stavim na humak maleni cvijet, svakako to zaslužuje. I da mu uputim riječi koje više ne može čuti: Poštovano Vrijeme, štošta si sjebalo za života, ali si se do kraja opiralo aparthejdu.

              Nisu to riječi pukog pijeteta. Trebali bismo više vjerovati sjećanju, koje je za mene, sada, na obodu zemnoga postojanja dobilo na oštrini. Nacionalizam je tada bila oznaka neodgojenog čovjeka, šovinizam ili rasizam smatrali su se mahnitošću.Takvom opredijeljenju bio je prilagođen školski sustav, političke institucije, pravne norme, čitav kulturni milje. I, što je najvažnije, spadalo je u kućni odgoj. Grotesktno je to  što je sistem neprijateljski raspoložen prema vjeri – čemu sam se osobno žestoko opirao – štitio glavna njena načela, a to su jednakost i bratstvo, pa i po cijenu slobode.

               Živeći život bez takve vrste predrasuda, romska djeca bila su ne samo moji školski drugovi, već i kućni prijatelji, i to u doktorskoj kući. Kad smo poodrasli, igrali smo biljar, pijuckajući pivo i šabesu u birtiji kod Mađarića. Naučio sam desetke riječi njihova jezika koje i danas rado koristim.  Strast prema ciganskoj muzici počela je „Sakupljačima perija“, a poslije samo nadograđivala. Lorcin „Ciganski romancero“ omiljena mi je zbirka poezije. Za vrijeme studija, četiri dana za redom išao sam u kino da vidim isti ruski film, uživajući u glasu i stasu Svetlane Toma, a onda su se ti zvuci, te slike, te misli, ti zanosi vraćali i otpraćali me u mnoga svitanja. Naučio sam kako domovina, u smislu teritorija koji nosi tvoje nacionalno ime, nije nužna da bi bio svoj i imao domovinu. Time sam stekao izvjestan imunitet za ono što dolazi.

             Nagovještaji sudbine koji se jave u ranoj mladosti, prate te kroz život gotovo kao obrasci, pa se protegnu i na one koji od tebe ishode. Da odgajaš djecu opterećenu predrasudama, bila bi izdaja osobnog bitka, ali i ljepote na koju bi kroz postojanje mogli naići, ako im se posreći. Moj najmlađi sin pohađao je u Bjelovaru tkz. romski vrtić, kojega vode don Stevo Đurđević i njegova obitelj. Bile su to po dijete veoma sretne godine, jer i danas gleda na tu ustanovu kao na vlastitu kuću, a teta Silvana Đurđević i dalje je žena koja mu crta osmijeh na licu kada se sretnu. To je već dobra naznaka da danas-sutra, bude li sreće, postane svjetski čovjek.

             Ali daljnji nastavak ovog zapisa ne tiče se Dona nego Kuma. Njih dvojica se u našem gradu i okolici prvenstveno  razlikuju po te dvije titule, jer su obojica romski tribuni i nose isto ime i prezime. Postoji među njima i izvjesno rivalstvo, naročito prije izbora za vijeća manjinske samouprave, ali mi ne pada na pamet da se u to miješam ili na bilo koji način posredujem. Prijatelji za to ne služe. S obojicom sam u bliskim odnosima i na tome se stvar završava. Uostalom, nitko od njih nije ni tražio da bude drugačije, a to je, priznat ćete, veoma pošten pristup.

             Kum Stevo Đurđević proslavlja Uspenje Presvete Bogorodice. Čini to po julijanskom kalendaru, koji po gregorijanskom pada dvadeset i osmog augusta. Na Veliku Gospojinu u njegovim dvorima što sliče na hacijendu okupi se veliko društvo.  Ne samo rodbina i prijatelji, već i uzvanici iz javnog života, politike i, naravno, predstavnici ostalih manjinskih nacionalnih zajednica. To je već manifestacija koja nadmašuje porodično okupljanje, no srećom lišena dosadnih protokolarnih gesti. Karanović i ja dolazimo u dvojakoj ulozi: kao Stevini drugari i kao poklisari srpskog županijskog vijeća. Fešta je već u punom jeku, a to što smo malo okasnili, nadoknadit ćemo u zoru. Na svećarskom stolu slavski kolač i voštanica.

              Stevo nas smiješta u VIP-ložu, zapravo malo izdvojen stol, ali svakako ne udaljen od ostalih gostiju pa da bi to bilo kome moglo povećavati ili umanjivati važnost. Zatičemo u vedrom raspoloženju predstavnike županijske i gradske vlasti, predsjednike češke i mađarske zajednice, na čelu je domaćin, a na sredini stola visoka predstavnica destiliranog alkohola za Balkan, madam Šljivovica. Hajde da nazdravimo! Trešti muzika, plete se kolo po dvoru. Nižu se: sarmice, prasetina, janjetina, zdravice i vicevi. Pomišljam kako su moje dnevne aktivnosi većim dijelom ciganska posla, pa sam navratio do brata Cige da od toga malo predahnem. Svima nam fali normalnosti i onog dijela mentalne higijene koji se zove zdrava zajebancija.

             U jednom trenutku, zibajući gemišt kako se ne bi stvorio talog, češki izaslanik Malina upita domaćina: „Objasni mi, Stevo, jednu svar. Ti si Rom, po vjeroispovijesti si katolik, a slaviš ove srpske svece?“ Kum otpuhne kontemlativni dim preko brkova i odgovori bez premišljanja: „Pa ja sam SVETSKI ČOVEK.“

            Naravno da se nakon toga prolomio smijeh. Kako nam samo nedostaje da se ponovo zezamo sa stvarima koje su se pretvorile u drame ili tragedije. Imat će zora koja nas čeka s kavom sikterušom zašto da svane. No ipak, sadrži Stevina dosjetka, duhovit odgovor na bezazlenu šalu, i dublje konotacije. Što u svijetu, koji je sve manje svjetski, znači „svetski čovek“? Nekada je ta kovanica bila određenija i više zastupljena u svakodnevnom govoru. Bolje se prepoznavala nego definirala. Da i ja nastavim u sličnom, deskriptivnom tonu: Svjetski čovjek može istovremeno biti i Rom i katolik i slaviti srpske svece, ili se odlučiti za neku od bezbroj sličnih varijanti. Svjetski čovjek raduje se činjenici što nije sam na svijetu i proslavlja različitosti.

          Da bi čovjek postao SVETSKI ČOVEK, mora nadrasti svijet.

JOŠ ČLANAKA: