Članci

Filter
  • Dan sjećanja na holokaust

    Dana 30. siječnja 2015. godine, Daruvar će obilježiti Dan sjećanja na holokaust. Pozivamo Vas da se zajednički prisjetimo tragedije koja je obilježila ne samo jedan narod, nego čitavo čovječanstvo.

  • 24.01.2015. - Izborno izvještajna skupština Srpskog narodnog vijeća

    U subotu 24.01.2015. u zagrebačkom Novinarskom domu, održati će se Izborno-izvještajna skupština SNV-nacionalne koordinacije vijeća srpske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj. 

  • Komemorijacija i obilježavanje 73. godišnjice stradanja žrtava u selu Kometnik - najava


    VSNM općine Voćin 14.01.2015 (srijeda) obilježava 73. godišnjicu stradanja seljaka Kometnika-Jorgića, Dobrića te Voćina od ustaškog terora.

  • Počinitelji i žrtve

    Može nam se pričiniti da svako ljudsko biće stupa u postojanje kao novo ja, prvo lice jednine u čistom obliku, jer je bez svijesti o sebi i svemu oko sebe, neispisana ploča ( tabula rasa, kako je smatrao engleski filozof John Locke), čeljade bez krivnje i zasluga, sušta nula, zametak, novi početak, djelo bez predloška, pa nek' se vidi kroz život što će od toga stvorenja biti, čime će se uzvisiti, o što se spoticati, odakle ljosnuti, sve prema osobnim zaslugama. Lijepo zamišljeno, ali nije baš tako. Uz jedninu ide množina, singulari su nužno vezani za plurale. Ako gramatike i sadrže par izuzetaka, u ostalim krugovima života ih nema. Svako ja odmah postaje mi – vi – oni, i to od trenutka dok još ne može pojmiti ima li ga ili nema. Lica se, htjela-ne htjela, umnažaju. Zapleteno? Nije.

  • Počinitelji i žrtve

    Može nam se pričiniti da svako ljudsko biće stupa u postojanje kao novo ja, prvo lice jednine u čistom obliku, jer je bez svijesti o sebi i svemu oko sebe, neispisana ploča ( tabula rasa, kako je smatrao engleski filozof John Locke), čeljade bez krivnje i zasluga, sušta nula, zametak, novi početak, djelo bez predloška, pa nek' se vidi kroz život što će od toga stvorenja biti, čime će se uzvisiti, o što se spoticati, odakle ljosnuti, sve prema osobnim zaslugama. Lijepo zamišljeno, ali nije baš tako. Uz jedninu ide množina, singulari su nužno vezani za plurale. Ako gramatike i sadrže par izuzetaka, u ostalim krugovima života ih nema. Svako ja odmah postaje mi – vi – oni, i to od trenutka dok još ne može pojmiti ima li ga ili nema. Lica se, htjela-ne htjela, umnažaju. Zapleteno? Nije.


     

    Dok još ne znaš da te ima, imaju te drugi, već si dio nečega,  i nekoga, već si množina. Ponosni otac svezao je oko dječjeg krevetića šal omiljenog kluba za koji ćeš jednoga dana navijati. Na zidu i po stalažama obilježja vjere koja je tvoja dok još nisi njen: ikone, keramičke bogorodice, ajeti iz Kur'ana, sedmerokraki svijećnjaci, bakreni Budha... Simbol je bio prije tebe, ne možeš mu uteći. Ma da se odseliš na sjeverni pol, sagradiš iglu i tamo samuješ okružen tuljanima i polarnim medvjedima, tvoja množina neće te napustiti. Godilo to ili ne, tako smo sazdani. Ljudsko postojanje nezamislivo je bez pripadanja, kao činjenice i kao osjećaja, pripadanja nečemu i nekome. Čovjek je po prirodi biće grupe, ček i u spomenutoj kući od leda daleko od svih pripadnika svoje vrste. Povezanost s drugima osmišljava i određuje, bez toga nema ljepote življenja. Ali, uz osjećaj pripadanja i zamisao kontinuiteta, dvaju okosnica svake grupe ( radilo se o porodici, narodu, rasi, vjeroispovjesti,  ideološkom stadu ili hordi ) idu i krivnje. Jer, netko je ubijao u tvoje ime dok te još nije ni bilo, čini to i danas, a da ga za to nisi ovlastio, činit će i onda kada te više ne bude, premda mu takvu rabotu nećeš ostaviti u amanet. Postaješ počinitelj nepočinjenog. Dobro je zaključio Heidegger: „Biti kriv znači biti čovjek i živjeti ovaj život“.

    Premda, kazneni iliti krivični zakoni jasno definiraju krivnju i krivca kao individualne kategorije. Krivnja je VLASTITA namjera ili propust. Krivac je onaj koji je djelo izvršio ili podstaknuo ili pomogao neposrednom počinitelju, dakle osoba koja je u činu od svoje volje -  sudjelovala! No džabe ti prosvijećena misao, uzalud glasovi razuma, kad takve norme vrijede samo za sud ( ni tamo uvijek i bezuvjetno ). Manufakture mržnje uvijek osmisle proizvod koji uspješno liječi od zakonskih definicija i zdrave pameti. Reklamira se besplatno, dijeli po štandovima. Pa čak i oni koji bi se takvog „lječenja“ barem po naobrazbi trebali gnušati, honorarno privređuju u opskurnoj industriji ili čak vode poslove. I eto ti kolektivne krivnje, eto ti histerije, eto ti stvarnog zločina. Zapleteno? Nije, samo treba pogledati oko sebe „ nelječenim“ očima.

    Stalno podsjećanje da su neki od bezbrojnih zločina počinili Srbi ili Hrvati ili koje mu drago nacionalno ime dio je naše svakidašnjice. Suklja: kao dogma, zloduh, komanda, pouka za život i put u život vječni. Navire: s televizijskih ekrana, propovjedaonica, novinskih stranica, iz lektire, etno-šlagera, deklaracija, kafanskih pljuvačnica, odasvud. Ljubavi dođu i prođu, mržnja je vječita inspiracija, nadahnuće maksimalne poetike, moć bespomoćnih. Čemu se odreći tolike ljepote od koje zubi cvokoću i škrguću? Zato, slijedite svoje gurue, izmolite posvetu za osvetu. I ovdje, u Vretaniji, obilato se stajalo pred uperenim cijevima ili gledalo preko nišana. Narodna imena pogubljenika i nišandžija izmjenjivala su se od prilike do prilike. Kvantiteta uloga je nebitna, a pogotovo nikoga ne opravdava. Broj ni kao pojam do današnjeg dana nitko nije uspio definirati. Onome tko stoji u redu za likvidaciju, svejedno je koji je po broju. Uvijek je prekobrojan. 

    Do ovog trenutka u životu jednog eseja prosječni čitalac već je odustao od čitanja pa si pisac može dozvoliti digresiju. Digresije, kao i fusnote, samo su za one upornije. Ova se tiče zločina kao pojma koji se više koristi kao metafora nego u pravnoj teoriji i praksi. Skloni smo zločinom nazivati čak i ono što nije kažnjivo ili tek malo ogrebe sujetu, pravna određenja mnogo su suzdržanija. Naprimjer, Kazneni zakon Republike Hrvatske spominje riječ zločin kod svega pet kaznenih djela: zločin protiv čovječnosti ( čl. 157 a ), zločin iz mržnje ( čl. 89/36 ), zločin protiv civila (čl. 158 ), zločin protiv ranjenika i bolesnika ( čl. 159 ) i zločin protiv ratnih zarobljenika ( čl. 160 ). Taj pravni termin namijenjen je zlodjelima izuzetne svireposti i besćutnosti, kojima se žrtvama nanosi ekstremna patnja i poniženje, obično pod okolnostima koje daju počiniteljima izrazitu nadmoć i mogućnost za sadističko iživljavanje. Daljnja promišljanja nužno vode do kategorije – psihopatskih osoba. 

    Mnogi ih nazivaju „bolesnicima u glavu“, ali i to je metafora. Psihopati su neizlječivi za druge, osobno se osjećaju savršeno zdravo. U šifrarniku bolesti nemaju svoju šifru. Možda tek u naznaci – poremećaj osobnosti, ali to je preširoka i svakako nepouzdana dijagnoza. U opisu fenomena psihopatije bezbrojna promišljanja i studije razlikuju se, počevši od naziva (neki ih nazivaju sociopatima), preko postotka u populaciji, uzročnika, intenziteta i manifestacije „oboljenja“, te eventualne terapije. Neprijeporne su samo posljedice. Bilježi se da u najblažem obliku ta pojavnost kreće od kućnih narcisa, samoljubivih, egocentričnih tipova koji se potom spuštaju na ulice, a odatle kreću dokle im se dopusti,  jer žele sve. Manipulirat će drugima, podrugivati se, dodvoravati, prijetiti, pisati anonimna pisma, možda u grupi sa sebi sličnima premlatiti usamljenog prolaznika. Na tome će se stvar završiti, ako historijske prilike ne dopuste značajniji poduhvat. No, ako se povijesne okolnosti poklope, osmislit će krvoproliće za povijest. Dijagnostika se svodi na opise ponašanja: odsustvo kajanja, savjesti, suosjećanja, moralnu neurozu, okrutnost i nasladu koja iz toga proizlazi (zbog toga će ih netko „normalan“ nazvati „bolesnim umovima“). Nema čvrste definicije. Zašto onda ostalima ne pridružiti i ovu: Psihopati su pretorijanska garda đavola na zemlji.

    Obično smatraju da ih nadahnjuje neko božanstvo ili providnost ili koji mu drago univerzalni princip, pa ne znajući kamo će odabere upravo glavu nekog ludaka. Psihopati su metafizičko zlo. U svojoj zemaljskoj biti vole se pozivati na kolektivitet, to je dio igre. Hipertrofirano ja postaje mi, a neko drugo ja, koje stoji s druge strane nišana ili vratom uz oštricu noža, postaje oni. Psihopati se iznad svega vole poigravati licima, pretvarajući singulare u plurale. Tko bi rekao da banalno gramatičko pravilo može biti toliko prožeto zlom. Jer ispada da si ti, upravo TI, poštovani i uporni čitatatelju, po crti onih koji su te imenom prisvojili, rezao grkljane vezanih bespomoćnika, strijeljao djecu i babe, tjerao ljude u minska polja, silovao, kastrirao, zaogrnut šalom omiljenog kluba iscipelario do smrti nekog dječaka. Prihvatljivo? Naravno da nije, nemaš veze s tim i s takvima. Ali tu činjenicu priznat će ti jedino Gospod, na zemlji ti je namijenjena množina, jebena gramatička množina. 

    Svoju konačnu potvrdu psihopati stječu humanističkim isprikama onih koji te (izabrano!) predstavljaju: u ime srpskog naroda, u ime hrvatskog naroda, u ime svete matere crkve, u ime... Za ime Boga! Ne gurajte nas tamo gdje nas nema! Ne možete amnestirati zločince sakrivajući ih u mnoštvu, u množini, u gramatičkoj stupici. Za takvu radnju nemate pojedinačno ovlaštenje. Uzurpirali ste ovlasti. Sve umotati u celofan pragmatičkih induligencija i na vrhu svezati mašnu u bojama nacionalne zastave?! To vodi u novi zločin, ili je u najmanju ruku – blesavo. Mržnju odašilje u budućnost, prema onima kojih još nema. Ali bi ih trabalo biti, i da po mogućnosti ne žive istim besmislenim životom kojim su živjeli njihovi očevi (Meša Selimović).

    Enigma počinitelja, počinitelja zločina, egzekutora ili kako ih već nazvali – veoma je komplicirana, slojevita, multidisciplinarna. Što se tiče žrtava, stvar je mnogo jednostavnija, čak banalna. Svatko i u svakom trenutku može postati žrtva. Dan može započeti  mirno, obećavajuće. Naprimjer, voziš provincijskom cestom i poželiš prenoćiti u usputnom motelu. Mlaz tople vode iz tuša ispire s tijela napore dana, sanjariš, pjevušiš. I nikada ne znaš da li će u tom svetom trenutku neki psiho odškrinuti vraata kupaonice, odjeven u mamin šlafrok i mašući kuhinjskim nožem prići kadi, strgnuti zavjesu i raskomadati te.