Чланци

Maestro

Tražim mali predah od teških tema, zato se odlučujem za Maestra. Ne iz razloga što bi Maestro bio laka osoba, već stoga što u skladu s kunderijanskim principom kod njega i težina zrači izvjesnom lakoćom. Mislim da tako stvari stoje i s našim prijateljstvom.

Ja sam mu prije više godina dao taj nadimak, neuobičajen za slikara. Do tada su ga znali samo kao Ivana Matanića, kako i danas potpisuje svoje radove. Nadimak je počeo kolati u uskom krugu prijatelja, s tendencijom postupnog širenja. Upravo se pokušavam prisjetiti kada sam ga prvi puta oslovio sa – maestro (a još iste večeri titula je dobila veliko početno slovo).

 

Bilo je to u vrijeme kada smo radili na naslovnici moje prve knjige pripovjedaka. Ideju smo razrađivali nekih mjesec dana, nikako da se uglazbimo. Mic po mic – po birtijama, pri šetnji, kod njega u ateljeu gdje miriše na uljene boje, rakiju i rinfuzni duvan. Bili su to sretni trenuci traganja za rješenjem, kada željeni cilj padne u drugi plan, pa onda shvatiš da nije najvažniji i da je ono na što skrene tema (neka filmska scena, sentenca iz romana, metafora, potez kista iz renesanse ili par balada uz gitaru raštimanih žica) cilj sam po sebi, a da će onaj traženi doći kad za to bude cajt. I bi tako. Nakon više skica, probi, nadmudrivanja, nazove me moj ilustrator jer misli da je pogodio bit. Sinulo mu, zato se nađemo čim se smrkne za šankom kvartovskog kafića. Tamo iz mape izvuče konačnu verziju naslovnice. Mogao sam samo uzviknuti: „Bravo, maestro!“ Tako je bauk pseudonima jednog slikara počeo kružiti Evropom, kao da se radi o šefu orkestra Londonske filharmonije.

Nije taj crtež savršen, kao ni knjiga. Daleko od toga. Naposlijetku, Maestro je lokalni slikar, ja lokalni pisac, naše se inspiracije pletu po lokalima pa su po prirodi ugostiteljskog tipa. Ali mogu nekome barem na trenutak uljepšati postojanje. Zato ih se ne odričemo.

Nego, netko bi se mogao zapitati: što jedan hrvatski slikar traži u  srpskoj priči? Kao prvo, iznad pridjeva „hrvatsko“ i „srpsko“ uvijek tinjaju znaci navoda, makar u potaji, što nadalje znači da ih možeš učiniti vidljivima i nećeš pogriješiti. Ikonografija čini dio Maestrovog stvaralaštva, tako njegov katolički kist stvara vizije pred kojima će pravoslavni okretati svoje slavske kolače. Zatreba li plakat nekoj „srpskoj“ kulturnoj manifestaciji, eto ti Matanićeve grafike. Osobno mi je Vretanija nezamisliva bez ljudi kakav je Maestro. Hrvatske i srpske priče uvijek će se ispreplitati, kao i naslovnice. To je kozmička sudbina kojoj ne možeš uteči. 

U Maestrovom opusu postoje dvije vrste slika: za tuđe zidove i za vlastitu dušu. Takva je podvojenost svojstvena umjetniku. Bez tuđeg se zida ne da preživjeti, bez titraja duše ne vrijedi živjeti.

No postoji jedno Maestrovo ulje na platnu što objedinjuje oba smjera. Ima u njumu čak ikonopisačkog duha, premda se to iz prizora direktno ne vidi (duhovi su i po vokaciji nevidljivi). Bilo bi jednostavnije naprosto ga podastrijeti očima čitatelja. Ali ovo je esej, a ne slikovnica. Zato se odlučujem za riječi. Tamo, na platnu, je potonula brodica. Leži na dnu mora. Zveket alatki davnih kalafata može se samo naslutiti, sada je nečujan. Morske alge plešu bez muzike, ali to ne umanjuje njihovu strast. More koje ne šumi, osim u mislima. Odozgo kroz plavetnilo dopire nijema sunčeva svjetlost. Zvuci su zarobljeni u bojama... Potpuni mir kojem bi čovjek mogao da se pomoli. Slika je godinama visila na zidu opskurne gostionice, čekajući onaj koji nije tuđ. Tada se skrasila na mojem.

Bliži se još jedna proljetna noć. Napolju miris jorgovana, ulazi u sobu. Ne treba mu vika da najavi  dolazak, ne treba mu kucanje. Razgovori večeras nisu za moje uši, usne bi umorio i šapat.

Barem u ovom gluhom trenutku potopljenu lađu pretvaram u ikonu. Kraj nje palim voštanicu. Neka se dvije svjetlosti takmiče u vodi. Zatim ću razlomiti jučerašnji hljeb, otvoriti bocu crnog posvećenog vina iz manastira Tvrdoš.

Večeras slavim Svetu Tišinu.

JOŠ ČLANAKA: