Чланци

NA ČESMI ĆUPRIJE

           Sjećam se dana 1961. kad je na naslovnicama novina osvanula velika fotografija postarijeg gospodina s naočalama i kravatom i s licem na kojemu ne možeš zamisliti osmijeh. Majka je ponosno rekla da je to naš jugoslavenski pisac Ivo Andrić i da je upravo dobio Nobelovu nagradu za književnost. Uveče je veliko društvo, kojem nisu trebali neki posebni povodi da se okupi i proveseli, slavilo Nagradu uz daruvarski rizling, mezu i gramofon. Te noći sam saznao: tko je Nobel, gdje je Travnik, da je Drina rijeka, a ćuprija most, dakle ono na čemu izgubiš ako na prvom dobiješ i obrnuto (tako mi se i uzrečica koju sam već ranije čuo razjasnila). Poželio sam postati pismen i pročitati roman koji se već nalazio u kućnoj biblioteci. Želja mi se, naravno, ispunila.

 

                Kasnije sam mnogo puta čuo kako je most, kao tema veoma čest kod Andrića, ustvari alegorijskog tipa. Ne puki građevinski objekt koji spaja dvije obale, već simbol premošćenja ljudskih matica, glibova i sutjeski, veza između suprotstavljenih klisura koje se gledaju ispod oka, lijek za njihovu oholost i samoću. Ako je vjerovati metafori, i sam Andrić, graditelj riječi, identičan je sa Sinanom, graditeljom ćuprija. I one večeri kada se davne 1961.proslavljala najslavnija nagrada napokon dodijeljena nekom NAŠEM, spominjalo se upravo to kako je Ivo i bosanski i hrvatski i srpski pisac, spojnica koja povezuje sve naše krive drine, a ne neki most na rijeci Kvaj kojem je krajnja namjena razletjeti se u paramparčad. Nade su bile uglavnom varave. No ipak, intresantno je to što je Andrić do danas ostao most od kojeg bi svi htjeli ubirati mostarinu, svojevrsno zajedničko vlasništvo, još uvijek – jugoslavenski književnik. A meni je ostavio u amanet jednu živu metaforu, ne bih je mogao zaboraviti čak ni da poželim. Mostovi i ćuprije u meni već na pogled izazivaju poetična osjećanja.

                Vretanija obiluje rječicama i potocima, zbog toga i mostovima. Prve drvene ćuprije iz moga sjećanja bile su one preko rijeke Ilove. Kasnije su ih, razumljivo, zamijenile građevine od betona i čelika, a ja sam svoje puteve usmjerio zapadnije, prema rijeci Česmi. Praktički nema dana da po nekoliko puta ne prijeđem neki od mostova na toj vodi što ljeti sliči nepomičnim baricama obraslim u šaš i trstiku, dok ujesen i s proljeća podivlja, kao da se što prije želi dočepati Save i Dunava i otputovati prema Crnom moru. Volim se kretati, volim vodu koja se kreće. Kako onda da se opirem ćuprijama. Svakodnevno projurim nekom od svojih metafora, pregazim je s obale na obalu.

            Uz mostove idu „prateći objekti“. Ne znam jeste li primijetili da gotovo iza svakog u neposrednoj blizini postoji krčma. Zato svoju ćuprijsku metaforu širim i na birtašku. Redovito zastanem u nekoj od gostionica do kojih dopiru mirisi nizinske rijeke: ilovače, barskih trava, vrba uz korito i uginule ribe. Ili ja to slike iz očiju selim u nosnice, svejedno. Ne ulazim zbog pića, nego zbog ljudi, premda bi bilo neprilično ne gucnuti nešto, do propisane granice alkoskopa jer policija redovito vreba uz mostove. Volim tu atmosferu. Valjda zato što sam u stalnoj jurnjavi, pod stresom i teretom tuđih problema koji se pretvaraju u vlastite, umoran od velikih riječi i sitnih lopovluka. Grozim se fantazije glamura. Volim običnost. Možda će zvučati pretenciozno, ali prisjećam se zapažanja Oscara Wildea: „Priprosti užici su posljednje utočište složenih duhova.“ Moja je složenost upitna, jednostavno volim jednostavnost na jednostavan način, uz šank, premda ta običnost zna biti veoma složena.

           Nisu sve na Česmi ćuprije jednako zastupljene u mojoj putujućoj svakodnevici, pa tako ni mehane. U neke rijetko navraćam. Srknem kavu, odsamujem, odšutim, pa odzujim dalje ostajući neupamćen. No ima jedna koja služi kao paradigma mojih mostovnobirtaških umovanja i poriva. Nalazi se u selu Narta, dvjestotinjak metara uzbrdo od mosta, a tristotinjak ima nizbrdo od krčme do ćuprije, sve zavisi od toga na čemu želiš dobiti, a na čemu izgubiti. O tom je selu moj prijatelj Mile Radovanović napisao neke od najljepših proza koje sam ikada pročitao, pa kada se vraćam na te tekstove kao da sam i ja rođeni Narćanin. Ali, postoje još neke poveznice. U Narti, kao i u mome Grubišnom Polju, praznuju se isti sveci: Đurđevdan, koji najavljuje ljeto, i Preobraženje, kojim se ljeto završava. Davnih sam godina uočio tu sinapsu, nije mi se učinila slučajnom. Nadalje, stanovništvo je miješano, nacionalno i vjerski: Hrvati, Srbi, Česi, Mađari, Romi, i još poneki zalutali Rusin ili Švabo. Svi stanu uz šank ili nađu mjesto za stolom kao i u Milinim pričama, a još ostaje prostor  za čovjeka sa svilenom kravatom, poklonika mostova, što djeluje malo andrićevski među kombajnerima, poljodjelcima, građevinskim radnicima i besposlenim ribičima.

          Ne postoje tzv. mali ljudi. To je samo neprikladna metafora kakvu sigurno nije smislio neki veliki čovjek. Odnosila bi se eventualno na ljude kojima drugi kroje sudbinu ili ih gledaju s visine, prezrivo. No po tome smo svi mali. Svatko ima svog nadglednika. Veličina je u spoznaji da smo  jednaki na različit način. Svatko je gazda pod vlastitom kapom. Ne bih mogao srkati espresso, čavrljati i dijeliti mjesto za stolom s nekim koga bih smatrao malim čovjekom. Zato volim seoske krčme. A što se konobarica tiče, ne vidim manji razlog za poštovanje nego prema ravnateljicama knjižnica. Pritežem kravatu prije nego što uđem u lokal.

           Po crti malo-veliko, ono što se odnosi na ljude odnosi se i na mjesta. Naravno, ne u fizičkom smislu. Zavirio sam i u svijet „crvenih tepiha“, više puta, po službenoj dužnosti, i želim opisati neke impresije o toj red carpet atmosferi, primjerenoj onima koji druge gledaju s visoka pa im se učine malim. Dvorana luksuznog hotela u metropoli. Kristalni lusteri, zahodi na tač, debeli sag koji iz predvorja vodi u salon. Tu su najviši predstavnici političkog života, diplomatski kor, vojni atašei, dečki iz osiguranja sa slušalicama u ušima, lektirni pisci, pjevačice, glumci, akademici, vezilje kulturnog miljea, tajkunsko samozatajništvo, šefovi humanitarnih i finskih organizacija, fin neki svijet. Tu smo i mi, nas nekolicina koji po nekom ključu idu uz takvu manifestaciju, ljudi od mostova zavičajnih rijeka. Protokol je veoma odmjeren; stiskovi ruku uz lagani naklon pri ulasku, škljocanje fotoaparata i zujanje kamera, pladnjevi s aperitivom koje raznose po sali kelneri s leptirmašnama. Zatim slijede pozdravni govori pa kratak kulturno-umjetnički program. Mi provincijski ćuprijaši sve shvaćamo ozbiljno, stojimo i šutimo očiju uperenih prema pozornici. Druga je stvar s većinom ostalih, visokih gostiju. Brbljaju, čavrljaju, dvoranu ispuni žamor. Kao da su nestrpljivi. I zaista, još nisu do kraja izgovorene riječi dežurnog odjavljivača ceremonije, a nastupi totalni metež. Otvaraju se vrata koja vode iz kuhinje. Osoblje iznosi inoks raznih oblika i namjene: poslužavnike, lonce, zdjele, činije s grijačima, svakojaka gastronomska čudesa. Prateći vod hotelske posluge služi birana pića. Nastupa metež. Guraju se prema stolu koji je, navodno, švedski, premda su vikinzi bili poznati  po skromnosti. Zar je to neka pobuna protiv gladi u svijetu? Naguravaju se, utrkuju, zbog narezaka, prženih lignji, tartara, mesnih rolica, neizostavnih ćevapa, bele vešalice, dimljenog lososa, bezbrojnih salata, sto i jedne delicije iz hiljadu i jedne noći, mljackaju, rokću, u jednoj ruci tanjur, u drugoj šampanjac napola popijen, no zato je tu treća ruka da dohvati novu kristalnu čašu, nesrknutu. Blebeću punih ustiju, supijani, o stvarima koje bi trebale biti nečija sudbina.

           Mi, ćuprijski lukavci, čekamo u svojoj provincijalnoj osami malo sa strane i s čašom plavca malog da se stampedo istutnji. I zaista, nakon manje od sata razilaze se: njihove ekselencije, narodni poslanici, estrada, teatar, lektira, hardvardstvo i hajdelberštvo, siti i plemeniti. Sada je trenutak da pristupimo stolu. Na njemu je ostalo dovoljno namirnica za jedno pristojno velegradsko predgrađe. O pićima da se i ne govori. Osim nas još samo posluga, pokoji lik kojem je priznata interna kvalifikacija saborskog zastupnika i visoki predstavnik vojnih snaga savezničke nam države. Red je da se još malo cugne. Gospodin potpukovnik razdrljene uniforme grli nas uz okrugli barski stol. Zvekeće ordenje sudarajući se sa staklom. „I love you all“, uvjerava nas inozemno vojno lice, tražeći da ga oslovljavamo nerazgovijetnim imenom.

           U krčmi nad mostom posve je drukčiji ugođaj. Počesto netko od seljana donese za šank tablu slanine ili kolut kobasica, a vekna kruha kupi se u obližnjem dućanu. Nije po propisima, ali su pipničarke milostive. Nema gužve. Prešutno se zna da valja obuzdati vlastitu halapljivost. Ima za sve, a još dovoljno ostane i za seoske mačke. Ali naša sadašnjost ne ovisi o kartonskoj tacni na šanku punoj šnitanog špeka i plaćenim gemištima, već o blještavilu dimljenog inoksa i pjenušcu gratis u otmjenom hotelu. Tako je bilo jučer, biti će sutra, mijenjaju se samo meniji. Zla koja se dešavaju s vremena na vrijeme - a u to ne spadaju sitne kartaške zadjevice -  ne kreću s ovog mjesta. Ovdje zalaze Hrvati, Srbi, Česi, Mađari, Romi, a još ponekad zaluta pokoji Rusin ili Švabo. Slave se dva Božića, seoski sveci raznih vjeroispovijesti, a još k tome i Prvi maj. Sijači globalne nevolje tiskaju se oko švedskog stola i gaze po tepihu boje krvi. Čim se gospodin potpukovnik otrijezni, izlječi od ljubavi i prikopča uniformu, može izdati komandu za paljbu. Nasuprot malim ljudima ne stoje veliki ljudi, nego sitne duše.

            Danas su književnici neformalni ljudi. Od 1961. prošao je čitav pristojan ljudski vijek. Ležernošću odijevanja naglašava se lakoća pisma. Mostogradnja nije u modi. Ne možeš sličiti strogom inženjeru koji gradi svod iznad divlje vode, od klisure do klisure, s obale na obalu. Ozbiljnost te čini neozbiljnim literatom. Prije književnih večeri, naročito ako ću sjediti s tupe strane stola uz knjižničarku, a ne s oštre uz ostalu publiku, moja žena kao stilistica inzistira na casual varijanti. Nevoljko pristajem. Ali idući put, ako mi se pruži takva prilika, neće biti mile-lale. Nosit ću odijelo, kravatu i naočale debelih okvira kakve mi ionako trebaju. Neću se smijati niti smiješkom uzvraćati. Zamislit ću sebe kao zadnjeg jugoslavenskog pisca.

JOŠ ČLANAKA: