Naslovna

Događaji i novosti

Komemoracija u Jasenovcu, 22.04.2025.

Komemoracija u Jasenovcu, 22.04.2025.

Dan proboja logoraša iz logorskog kompleksa Jasenovac, koje su ustaške vlasti kao tvornicu smrti...

Vaskrs u Stupovači, 20.04.2025.

Vaskrs u Stupovači, 20.04.2025.

U Srpskoj pravoslavnoj crkvi Svetoga Dimitrija u Stupovači , smještenoj između Garešnice i Kutine...

VASKRS U DARUVARU – 20.04.2025.

VASKRS U DARUVARU – 20.04.2025.

U nedjelju, u pravoslavnoj crkvi Svetih otaca Prvog vaseljenskog sabora u Daruvaru održana je...

VELIKI PETAK – DARUVAR – 18.04.2025.

VELIKI PETAK – DARUVAR – 18.04.2025.

U petak u crkvi Svetih otaca Prvog vaseljenskog sabora s početkom u 18h, održana je Večernje...

  • Komemoracija u Jasenovcu, 22.04.2025.

    Komemoracija u Jasenovcu, 22.04.2025.

  • Vaskrs u Stupovači, 20.04.2025.

    Vaskrs u Stupovači, 20.04.2025.

  • VASKRS U DARUVARU – 20.04.2025.

    VASKRS U DARUVARU – 20.04.2025.

  • VELIKI PETAK – DARUVAR – 18.04.2025.

    VELIKI PETAK – DARUVAR – 18.04.2025.

Kolumne - članci - osvrti

 

OBAVIJEST

 

 

  • HRISTOS VASKRSE ! 2025

    Svim pripadnicima srpske zajednice BBŽ, povodom vaskrsa Hrista Spasitelja, sretan praznik želi VSNM BBŽ.

Kram u lijepim vinima

                   Otac je iz rata izašao kao mlad oficir, Pobjednik, i imao je neka važna zaduženja na planu obnove i izgradnje, učvršćivanja narodne vlasti i čišćenja klasnih i svih drugih neprijatelja. Noću bi odlazio na neke tajne zadatke, a danju bi šutio i bio zamišljen, pogleda uprtog u jednu, samo njemu vidljivu, točku. U sadašnjosti se valjalo žrtvovati za svijetlu budućnost koja se smiješila, a prošlost je bila mračna i trebalo ju je zaboraviti.

 

                   A Baba Tina, starica iz susjedstva kod koje sam provodio najveći dio djetinjstva, živjela je po svome i nije se uklapala u progresivno shvaćanje historijskih tokova.

                  Za Badnje veče uredila bi kuću (bijaše to najmanja kuća u selu, jedina što je još bila pokrivena slamom), naložila bi već izjutra da uvečer bude toplo, sobu bi namirisala tamjanom, na stolu je gorjela svijeća, u obluku su se rumenjele jabuke a u jednom ćupu u kutu mirisao je bosiljak.

                 Uvečer, kada je sve bilo spremno, izašla bi u šupu po drva, a meni bi dala kopanju s pšenicom i ostavila me, tako, da čekam Božić. I On bi se, onda, pojavio; ogrnut bijelom plahtom, oko vrata je nosio neke srebrne lance, verige, u jednoj ruci držao je zlatni krst a u drugoj naramak svete slame. Ja sam ga, drhteći od uzbuđenja, posipao pšenicom, a na njegovo „Hristos se rodio!“ odgovarao sam, mucajući: „Va-isti-nuse-ro-dio“. On bi prostro svetu slamu pod stol, pružio mi da  poljubim onaj sveti krst i zaželio mi da živim vječno, u milosti Gospodnjoj (Njegov glas bio je sličan glasu Babe Tine). Potom bi izašao i vinuo se u nebeske visine.

                 Poslije bi se na vratima pojavila Baba Tina, umivena, počešljana i blistava, u svojoj svečanoj crnoj odjeći što je oblačila dvaput godišnje: za Božić i za Krsnu slavu.

               Stali bismo kod stola, ona bi me poljubila i prekrstila, a zatim je molila Očenaš i druge neke molitve. Potom bismo se sladili neponovljivim i neopisivim đakonijama što ih je na ovom svijetu znala pripremiti jedino Baba Tina, od kojih mi na nepcima još i sad treperi bajoslovni okus koljiva, najboljeg jela od svih što sam u životu okusio. Na kraju bi meni spremila ležaj u božićnoj slami pod stolom, a ona bi uzela svoj tronožac i popela se na onaj visoki krevet, prekriven ćilimom. Uzdahnula bi, duboko, nekoliko puta i zaželjela mi laku i blagoslovljenu noć.

                   Ali ja nisam spavao. Na božićnoj slami, pod stolom Babe Tine, nije se moglo spavati; tu se lebdjelo, u nekome slatkom polusnu, između sna i jave, između Neba i Zemlje, između Babe Tine i Svevišnjega.

                  Vani je bio dubok snijeg, a kroz oblučak, iznad jabuka, vidjelo se božićno nebo na kome su svjetlucale zvijezde; to anđeli pale svijeće – slave rođenje Hristovo.

                   A Baba Tina, na svome krevetu, uzdiše i priča mi, tijano: o bunama i ratovima, o potresima i povodnjima, o slavnim junacima i njihovim vjernim ljubama, o hajducima i uskocima, o Turcima i janjičarima, o carevima i kraljevima, o vilama i vukodlacima, o velikim ljubavima i još većim mržnjama…

                  Ali jedna mi je priča bila najdraža. Priča o kramu u Lijepim Vinima. Tu priču nitko nije čuo osim mene i ja je sada ne mogu ispričati; tu priču mogla je pričati samo Baba Tina.

                  Ja znam samo u grubim crtama.

                 Bilo je to davno, u stara vremena, Baba Tina bijaše curetak od šesnaest godina, jedra i stasita, vesela i vragoljasta. Bila je iz bolje kuće i mati ju je, za kram u Lijepim Vinima, spremila kako je dolikovalo; bila je sva u svili i kadifi, rusa joj je kosa bila spletena u dvije bujne pletenice što su padale niz leđa, a na prsima ljeskala se ogrlica od šezdeset dukata.

                 I tu je, pod jednim šatorom, ugledala Njega. Bio je visok, crn, nosio je tanke brkove i crne zulufe. Svirao je violinu. Bilo je ljeto, krv je mlada uzavrela, violina je tiho jecala i svaki se ton poput koplja zabijao ravno u srce. I to je, izgleda, presudilo.

                 Kući se više nije vratila.

               Bila je to velika ljubav. Ljubav kakve se više ne događaju ni u pričama, a kamoli u životu.

              Prošli su zajedno kramova i kramova,on bi svirao a ona bi sjedila negdje u blizini, pod šatrom, i gledala ga, i uzdisala, i čekala da se svijet raziđe, da se sklope šatre pa da sjednu u svoja kola i krenu dalje, u nepoznato, u neke nove gradove i sela, u neke nove kramove. Ali nikad više nisu bili u kramu u Lijepim Vinima.

              A onda je došao rat. Odveli su ga, neznano kamo. Zanavijek.

             Babi Tini od života nije ostalo ništa. Ostala je tuga i bol, samoća i čamotinja, ostala je njegova violina i uspomena na veliku ljubav, ostala je želja da jednoga dana ode u kram u Lijepim Vinima.

            Ali ni u tome nije imala sreće. Ni ona, ni ja.

            Jednom smo, tako, krenuli – vozio nas je Đuro Kebac, zvani Grof, nadaleko poznat po tome što se vozio na najboljim vrancima u cijelome kraju. Đurin fijaker bio je žut, lakiran, federsic je bio prekriven ćilimom, onim najljepšim, grofovskim, Baba Tina je ponijela svoju košaru prekrivenu vezenom krpom, a ja sam joj sjedio u krilu i drhtao od uzbuđenja; još malo i evo nas u kramu u Lijepim Vinima.

               A kada smo prolazili kroz grad, ugledali smo na kućama crne zastave. Rekoše nam da je umrla neka važna ličnost i da je proglašen dan žalosti. Đuro je glasno opsovao, pljunuo u stranu, zamahnuo korbačom i okrenuo konje.

            Ja sam se stisnuo u krilu Babe Tine i tiho jecao, a ona me privukla uza se i kajičkom fertuna brisala mi suze. Činilo mi se da jeca i Baba Tina.

            Drugiput kada smo se spremali u kram u Lijepim Vinima razbolio sam se dan prije polaska, trećiput se oždrijebila Đurina Vranka, četvrtiput… Ne sjećam se više što se desilo četvrti, ni peti, ni šestiput, znam samo da su prolazile godine a da se moja velika želja nikako nije ostvarivala.

            A kada sam odrastao i otišao u svijet, prizaboravio sam, s vremenom, Babu Tinu i kram u Lijepim Vinima.

            A jednoga vreloga ljetnog dana dobijem dopisnicu na kojoj su drhtavom staračkom rukom bile ispisane dvije riječi: „Dođi. Idemo.“

           Shvatio sam. I dok sam jurio autocestom nedopuštenom brzinom, srce mi je lupalo kao da umjesto volana  držim kopanju s pšenicom kojom ću posuti Božić kada se pojavi na vratima Babe Tine.

           Ovajput, bio sam siguran: stići ćemo u kram u Lijepim Vinima. Ali nećemo se voziti Đurinim fijakerom – idemo mojim „Golfom“. Baba Tina uzet će svoju košaru s vezenom krpom, zadnje sjedalo prekrit ćemo ćilimom i tu će sjesti Đuro Grof, sa svojom crnom šubarom na glavi koju nije skidao ni usred ljeta.

           A kada stignemo, parkirat ću negdje u hladovini, potegnut ćemo malo prepečenice iz Babine košare, da dođemo k sebi, a onda ćemo ući u crkvu. Đuro će lijevom rukom skinuti svoju izlizanu šubaru, a na desnoj će skupiti ona tri debela kvrgava prsta (žuta od duhana i ispucana poput duboke jesenske brazde) i prekrstiti se, nakon toliko godina, kao u stara dobra grofovska vremena, a ja ću se popeti na koruš i punim plućima udahnuti blagotvorni miris svijeća i tamjana. Slušat ćemo Službu Božju, njih će dvoje s cijelom crkvom u horu otpijevati refren „Gospodi pomiluuuj“, a kada Služba završi kupit ćemo pregršt svijeća voštanica i zapaliti ih za pokoj duša mrtvih predaka.

          Potom ćemo ući pod šatru. Jest ćemo što nam srce zaželi; janjetinu ili prasetinu s ražnja, kotlovinu ili kobasice. Ili, još bolje: od svega pomalo. Pit ćemo medicu i gverc i pivo što se hladi u kaci punoj štangi leda, a Ciganin će nam na violini svirati one stare melodije (Baba Tina će mi šapnuti, a ja ću onda naručiti). Ciganka će nam pjevati pjesmu „Zračak viri kroz grančice…“ što sam je u djetinjstvu naučio od Babe Tine, ja ću joj gurnuti najveću novčanicu u ona bujna i oznojena njedra, a ona će me, s mikrofonom u jednoj a defom u drugoj ruci, zagrliti i poljubiti ravno u usta. Bit ćemo u kramu do kraja, dok ne obiđemo sve šatre, sve licitare, sve sladoledare, sve birtašice, sve ciganske kapele.

           A kada se vratimo, tek onda ćemo na stolu prostrijeti vezenu krpu i iz košare izvaditi popudbinu. Pit ćemo rakiju i jesti onu ljutu kobasicu, ja ću iz prtljažnika izvaditi ono veliko cifrasto licitarsko srce, s ogledalcem u sredini, što sam ga potkrijuć kupio Babi Tini za uspomenu, a ona će ga objesiti na najproštimanije mjesto na zidu, odmah do slike svetoga Jovana Krstitelja.

           Na kraju ću zamoliti Babu Tinu da mi spremi ležaj u slami, pod stolom. Znam, nije Božić, ali ipak…

          U takvu sanjarenju kilometri su brzo promicali i ja se učas nađoh pred onom naherenom kućicom pod slamnatim krovom koja mi je nekad toliko značila.

         Stanem. Duša mi u grlu, a oko srca razlila se ona nježna toplina što je ne osjetih godinama. Uđem. Soba namirisana tamjanom, na stolu gori svijeća, u ćupu miriše bosiljak, na krevetu – Baba Tina. Kao živa.

          Proguram se između žena što tiho mole za dušu pokojnice, priđem krevetu, poljubim Babu Tinu u njezino suho smežurano lice, a onda legnem pod stol. I dok su žene, preneražene, stale s molitvom, ja sam zažmirio i u nekome mutnom polusnu slušao tijane priče iz prošlosti: o bunama i ratovima, o potresima i povodnjima, o slavnim junacima i njihovim vjernim ljubama, o hajducima i uskocima, o Turcima i janjičarima, o carevima i kraljevima, o vilama i vukodlacima, o velikim ljubavima i još većim mržnjama…

 

Tek kad sam otvorio oči i ustao ispod stola, shvatio sam da nikada neću vidjeti kram u Lijepim Vinima.

 

* * *

 

                                         Poštovani čitatelji!

          Uz ovu priču imam još jednu, kraću, popratnu. Priču koju nisam pisao ja, nego sam život. Evo, poslušajte: 

 

L E P A V I N A

 

            Priča o kramu u Lijepim Vinima tinjala je u meni i pekla me, poput žeravice, cijeli život. Znao sam da ću je kad-tad morati napisati, ali sam se nekako uvijek skanjivao. Činilo mi se, naime, da je tema prezahtjevna i da nisam u stanju pretočiti na papir sve ono što je ležalo na mom srcu i na mojoj duši i da će, što god napisao, biti tek blijeda slika te ljepote, te nježnosti, tih sjećanja, te nostalgije i svega ostaloga.

             A kada sam se, kao zreli četrdesetogodišnjak, nekako ipak okuražio pa kada je priča bila dovršena, ne mogu kazati da sam bio sasvim zadovoljan (uostalom, to je normalno stanje stvari: nikada nijednom svojom pričom nisam sasvim zadovoljan), ali sam time s duše skinuo golemi teret koji me, što dalje sve više, pritiskao i znao sam da ću ga se morati osloboditi. A kada je tekst objavljen u novinama i kada su mi se brojni čitatelji stali javljati sa čestitkama, ali i s razložnim primjedbama, osjetio sam golemo olakšanje i radost što sam, eto, ipak uspio osvježiti neka sjećanja, oživjeti uspomene, osvijetliti neke davno požutjele slike iz svoga siromaškog, ali emocijama nabijenog, sentimentalnog albuma. I što sam, na koncu, tim smušenim rečenicama uspio vratiti bar dio duga Babi Tini, Đuri Kebcu, zvanome Grof, pa onda i svim ostalim dobrim ljudima koji su na najbolji način obilježili to moje djetinjstvo i bez kojih bih, sasvim sigurno, danas bio neki posve drugi čovjek.     

            I opet su prolazile godine i opet sam, natovaren svakodnevnim brigama, potisnuo u zaborav Babu Tinu i priču o kramu u Lijepim Vinima, a onda se dogodilo ovo:

           Lijep je, sunčani ljetni dan, obavili smo godišnji i vratili se na posao, imam raspravu na Sudu u Koprivnici, a poslije se, po običaju, nađem s tamošnjim prijateljima. Čavrljamo u Pivnici, zatim odemo malo i do PRC-a, a onda nekome sine da je danas kram u LEPAVINI. Pitam gdje je ta Lepavina, a  oni mi objašnjavaju da je tu blizu,  dvadesetak kilometara prema Križevcima.

          Kocka je pala! – što bi rekao onaj stari Grk. Odvezli smo se u tu Lepavinu i onda prašnjavim putom skrenuli u šumu u kojoj je, na jednom ubavom proplanku, Manastir Uspenija Presvete Bogorodice i kod kojega se taj dan (28. avgusta) održava kram (narodni zbor) – isto kao na Veliku Gospu u Novoj Rači (15. kolovoza), u kojemu smo u mlađim danima bili toliko puta.

          Kram vam neću opisivati jer sada ne pišem priču, nego ću vam samo iznijeti gole činjenice. Jednu, zapravo. Stojim, dakle, pod šatrom s tim svojim koprivničkim prijateljima – novinari, pisci, slikari i slična bratija – pijuckamo ne medicu i gverc nego izvrsnu kalničku graševinu, kadli, pristupi mi pristala sredovječna žena, negdje moja vršnjakinja (u najboljim godinama, što bi se reklo), i obrati mi se ovim riječima: „Gospodine, ja sam ovdje rođena i cijeloga života nisam preskočila nijednoga krama, ali nikad nisam znala da je sve to tako lijepo dok nisam pročitala vašu priču. Čestitam.“

          Naravno da sam bio počašćen, naravno da sam bio zatečen, naravno da nisam znao što bih joj odgovorio. I naravno da joj ni za živu glavu nisam smio reći da ja ne samo što u tom kramu nikada nisam bio, nego čak nisam znao ni gdje su ta Lijepa Vina (odnosno, kao što se ispostavilo: Lepavina), niti sam, štoviše, znao da takvo što uopće postoji. Nego sam se zahvalio i predložio da sjednemo pod šatru, da popijemo kavu i malo popričamo i da se, na kraju krajeva, upoznamo. Dama živi u Bjelovaru, nastavnica je u nekoj osnovnoj školi (Hrvatica i katolkinja, ako je to nekome važno) itd, itd, a nakon ugodna razgovora pozvala me na večeru u svoju rodnu kuću, tu u blizini.

           U kući joj živi brat s majkom i familijom, za stolom se skupilo oveće društvo, večera je bila prava, blagdanska, vino izvrsno, domaće, bilogorsko, i što da vam pričam: eto kako i literatura, protivno uvriježenu mišljenju, može biti unosan i lukrativan posao!

         Šalu nastranu, bio je to moj ako ne najveći, ali svakako najdraži honorar u životu.

 

Sveti Velikomučenik Georgije (Sveti Đurađ). Slavska ikona VSNM BBŽ, rad hrvatskog slikara Ivana Matanića iz Bjelovara.

Izdavaštvo

SKD "Prosvjeta" - kulturne manifestacije

Seminar za rukovodioce folklornih ansambala!

Seminar za rukovodioce folklornih ansambala!

U Republici Srbiji, njenoj autonomnoj pokrajini Vojvodini u fruškogorskom Vrdniku od 13. - 19.02....

SKD Prosvjeta Garešnica u Bošnjanima-Srbija!

SKD Prosvjeta Garešnica u Bošnjanima-Srbija!

Garešnički prosvjetari su 29./30. 08. 2015. boravili u Republici Srbiji - općina Varvarin,...

6. smotra dječjeg kulturnog stvaralaštva - Garešnica 2015.

6. smotra dječjeg kulturnog stvaralaštva - Garešnica 2015.

  21.06.2015. SKD Prosvjeta , pododbor Garešnica, organiziralo je svoju glavnu i prioritetnu...

Godišnja skupština SKD Prosvjeta Daruvar

Godišnja skupština SKD Prosvjeta Daruvar

U Gornjem Daruvaru, u sali Češkog doma, 25.04 2015 s početkom u 18,00 sati, održana je...

  • Seminar za rukovodioce folklornih ansambala!

    Seminar za rukovodioce folklornih ansambala!

  • SKD Prosvjeta Garešnica u Bošnjanima-Srbija!

    SKD Prosvjeta Garešnica u Bošnjanima-Srbija!

  • 6. smotra dječjeg kulturnog stvaralaštva - Garešnica 2015.

    6. smotra dječjeg kulturnog stvaralaštva - Garešnica 2015.

  • Godišnja skupština SKD Prosvjeta Daruvar

    Godišnja skupština SKD Prosvjeta Daruvar

Kontakt

VIJEĆE SRPSKE NACIONALNE MANJINE BJELOVARSKO - BILOGORSKE ŽUPANIJE

Dimitrija Demetera 1, 43000 Bjelovar

Predsjednik vijeća: Darko Karanović - ulica Mate Lovraka 4, 43280 Garešnica

Zamjenik predsjednika: Radovan Dožudić - Hrvatskih branitelja 1, 43240 Čazma

Tajnik vijeća: Tea Bjelajac - Dimitrija Demetera 1, 43000 Bjelovar, Josipa Jelačića 2, 43500 Daruvar

Wеb:  www.srbibbz.hr

Facebook: VSNM Bjelovarsko-Bilogorska

Еmail adrese: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

                      Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

                      Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Fotografije