Članci

Znate li gdje je Vretanija?

Ovakva pitanja ne upućuju se radi provjere. Retorička su. Njihova potka nije znatiželja. U takvima  nema zluradosti ispitivačeve, ni nagrade, ni kazne zbog pogrešnog odgovora. Možda bi se pronašlo malo sjete, kad bismo si takvo osjećanje smjeli dopustiti. Sjeta je korak do tuge, a tuga pedalj od besmisla. Ništa od toga. Svedimo pitanje na pitanje: Znate li gdje je Vretanija?

            Sličnom temom bavio se ogled znamenitog srpskog književnika devetnaestog vijeka Jakova Ignjatovića. Znate li gde je Sentandreja? U vrijeme Jašina života njegov rodni grad (pomenuta Sentandreja), središte jedne mikrocivilizacije otkinute od balkanske matice za vrijeme Velike seobe Srba a potom presađene na sjever Austrijskoga carstva uz desnu obalu Dunava nedaleko Budima i Pešte, već je izgubio negdašnji sjaj, a zvonjava njegovih sedam crkava jedva je dopirala do ušiju sve ravnodušnijeg otečestva. Opirao se zaboravu, kao da je zaborav najgore zlo koje te može snaći. Ali, eto, Jašina Sentandreja, biser umjetnosti, arhitekture, duhovnosti, razigranosti, ljepote svake fele i simbol samopoštovanja, preživjela je do današnjeg vremena. Ako otputujete tamo, shvatit ćete zadivljene poglede svih onih Japanaca, zapadnih Europljana, Amerikanaca, kosookih i ravnookih, bjeloputih i crnoputih, koji tumaraju vijugavim kaldrmama, portama i hramovima sentandrejskim iz kojih dopire svjetlost voštanica i mirisi tamjana; mirisi uspenjski, preobraženski, blagoveštenski ... Mada je tim ljubiteljima putovanja i zabave kojima su se kamere pretvorile u udove teško pojmljivo da je drevna varošica, jedna od najvećih poslastica koju mađarski turistički meni može ponuditi, djelo jednog pravoslavnog popa – Arsenija III Čarnojevića, srpskog patrijarha iz Peći. On je ljeta 1690. svoje sunarodnjake okupio u zbjeg i poveo ih u nevjerojatnu avanturu. Pustolovina i danas traje. Počivaj u miru, Večiti mladoženjo, svi danas znaju za Sentandreju.

            Ali gdje je ta Vretanija? Nema je na zemljopisnim kartama. Njeno ime odavno je kao ponornica uteklo u zemlju i sada žubori jedino kroz par natuknica na internetu. Možda se ne radi o stvarnom pojmu, već o fikciji, izmaštanoj zemlji Vitezova okruglog stola ili kraljevstvu iz kojega treba doputovati princ u neki holivudski spektakl da bi tamo uspostavio jedinstvo radnje? Ipak, ne. Ako joj je ime izbrisano iz matičnih knjiga, nema osobni ni kataloški broj, ne znači da je nema. Vretanija je starija sestra Sentandreje. Mlađa se skrasila na sjeveru, starija na zapadu (a i tamo nikako da se skrasi).

            Znate li gdje je Vretanija? Priča o njoj započinje kao putopis. Prvo su Turci krenuli na putovanje, iz Azije pa preko Bospora, pa sve dalje na sjever i zapad Europe u očiglednoj namjeri da se okupaju u vodama Atlantika i oslade bakalarom na Baltiku, noseći handžare i koplja umjesto fotoaparata. Pokrenuli su tako  lavinu putovanja bijesnih i razbaštinjenih turista, koji su se u trenu od domaćina pretvorili u goste. U više navrata, na svojim ekskurzijama bez povratka, prosuo se i narod što ga latinske knjige, carski dokumenti i povelje imenuju kao Gens Rasciana, na prostore Kraljevstva Horvatskog, pretvorenog u habsburšku provinciju, ostatke ostataka nekada moćne kraljevine. Žitelji te zemlje i sami su bili desetkovani u stalnim borbama s Turcima, krajevi opustjeli. Gens Rasciana naselio se na te prostore, da bi tamo ostaci kršćanskog s ostacima hrišćanskog zajednički podigli zid od tjelesa i zaustavili one koji su u svojim prohtjevima vidno pretjerali. Vojna krajina, Predziđe kršćanstva, ustvari krvavi šanac jedne proždrljive, razbojničke monarhije.

            Kamo lijepe sreće da se sve zlo svodilo na Osmanlije. Postojao je još jedan problem. Došljaci s istoka slijedili su i slavili istu verziju Boga – Oca, Sina i Duha svetog, i Bogorodicu kao utjehu nad utjehama. To se uklapalo. Ali činili su to na nešto drugačiji način. Krstili su se s tri prsta. Vjerovali su u raj i pakao, ne i u čistilište. Naučavali su da Duh sveti proizlazi samo od Oca, ne i od Sina. Bogoslužbeni jezik bio im je slavenski, dakle onaj „koji Gospod ne razumije“ jer prihvaća samo latinski, grčki i aramejski. Svoje poganske običaje vješto su kamuflirali: kroz duhovske vjenčiće od trave, hrastove badnjake, pogače koje se vrte na vrhovima prstiju, slavljenje božićaka zaštitnika doma (a tu slavu još nazivaju krsnom). Govorili su da imaju vlastitu crkvu, kakva je da je, i njenog poglavara, a taj i dalje stoluje u Peći. Svojoj novoj domovini, Cesaru űber alles i Svetome ocu u Rimu da pokorni budut, ali da im se njihovo, Spas i spasenje – ne oduzima. Turci su bili zajednički problem, kao i boleštine, gladi, smrti, ali je vizija puta prema Nebesima bila različita i zavisila od dogme. Dogma – ono u što se mora vjerovati, naređena istina. Moranje kao i svako moranje: Ono u što se mora vjerovati ljudska duša preradi i prispodobi sebi unutar sebe, ali izvana strastveno slijedi naređeno.

            Svoju crkvu došljaci su željeli sačuvati pod svaku cijenu, i to je dovelo do još jednog putovanja. Godina 1607. Neki monah iz tek osnovanog manastira Marče u Ivanićkoj krajini, izvjesni Simeon, kojemu je Zagrebački biskup već priznao arhipastirska prava nad stadom rascianae gentis, kriomice se uputio na istok. Preko bosanskih planina i crnogorskih vrleti, mimo turskih zasjeda – ponovo u Peć. Da bi ga tamo patrijarh Jovan, koji je trenutno bio na svetosavskom tronu, posvetio za episkopa, vladiku pastvi na zapadu. Tako je i učinjeno.

            Novoj dijecezi moralo se nadjenuti ime. Daleka je, udaljenija ne može biti. Patrijarh Jovan prostro je po stolu zemljopisnu kartu, a onda prstom počeo putovati prema zapadu i stigao do kopna okruženog plavetnilom. Pisalo je Vretanija, što je značilo – Britanija, jer svi su toponimi na karti bili premetnuti u grčku varijantu (onu po kojoj se Betlehem naziva Vitlejem, a sveta Barbara svetom Varvarom). E tako, zaključio je patrijarh, do tamo je Riječ Božja najdalje doprla. Bit ćeš, Simeone, episkop Vretanijski, nek΄ ti je sa srećom.

            Simeon se nakon hirotonije vratio u manastir Marču i putem jedva sačuvao živu glavu, donoseći novo ime svojim sunarodnjacima – Vretanija. Njena imenjakinja i rodica Britanija počela se u isto vrijeme naglo širiti na sve krajeve kugle zemaljske: Ameriku, Afriku, Indiju, Australiju, bezbrojne arhipelage na rubu svijeta. Po sili jedne metafore, širila se i njena posestrima Vretanija, slijedila je kao nepoznata sjenka. Simbolički (ali imena nisu drugo nego simboli), sva vladičanstva Srpske patrijaršije bila su spram Vretanije sitna, patuljasta. Premda je ono što je u nesimboličkoj stvarnosti zaista predstavljala bilo čvrsto omeđeno rijekama: Drava na sjeveru, Sava na jugu, na istoku Ilova, a na zapadu splet rječica ispod Zagrebačke gore. Danas je to sjeverozapadna Hrvatska, u ono vrijeme Gornja Slavonija, Vojna krajina, zadnji bastion prema Turcima, s glavnim gradom Varaždinom gdje se nalazila oberkomanda i generalat.

            Od kraja 16. - početka 17. vijeka pa sve do danas, zemlja koju je Simeon donio u patrijaršijskoj gramati spremljenoj u bisagu, traži samu sebe. Time slijedi sudbinu svojih podanika. Ljudskoj je duši suđeno da traži, ne i da pronađe. Svašta se preko nje ispreturalo, ljepote i užasi. Manastir Marča kao vladičansko središte prelazio je iz ruke u ruku, čas pravoslavnih i nesjedinjenih s Rimskom crkvom i odanim svom patrijarhu, čas onih koji su pristali uz uniju i priznali papu za duhovnog poglavara. Na koncu je Marča zapaljena i uništena u tim sukobima da od nje nije ostao ni kamen na kamenu. Zli dusi sijali su netrpeljivost i apsurd, generacijama, stoljećima. Srećom, postojali su i plemeniti dusi, a ti su uljepšali i spasili mnoge sudbine i naučavaju: da se pred lice Gospodnje može stići mnogim putovima, da je raznolikost mjesto gdje se principi evolucije i Božje namjere neraskidivo sastaju. O svemu što se dešavalo na tome (ovome) prostoru mogli bi se napisati tomovi knjiga, ali ovo što imate pred očima nije historija, nego skromni zapis o jednom imenu, koje su vrijeme i krv koja je to vrijeme oplođivala ili gadila udomili pod zemljom kao ponornicu.

            Vretanija je tajna, katakombna zemlja. Zemlja u zemlji, kao i mlađa joj seja Sentandreja. Dio je Kraljevstva Horvatskog i postoji unatoč onima koji bi željeli njene služitelje otpremiti kamo i njeno ime, i unatoč onima koji bi jednako sumanuto nastojali pripojiti je Kraljevstvu Serbskomu. U Velikoj Britaniji, kao što je poznato, sunce nikad ne zalazi. U malenoj Vretaniji nikada nije potpuno svanulo. U svakom svitanju bilo je nevidnine. Ali, i kada se činilo da će nastupiti potpuna tama, bilo je malo svjetla, barem onaj tračak koji tinja nad ikonom Bogorodice Lepavinke.

            Postoji. I stoji. Na svojim liturgijama, jutrenjima, večernjima. Đurđevdanski, nikoljdanski, svetosavski. Uz Budi imja i Vječnuju pamjat. U željama i molitvama koje se vrte na jagodicama prstiju kao pogača. Pod šatrama u crkvenim dvorištima s flajkom pive u ruci zajedno s onima s kojima su istog sveca proslavili dva tjedna ranije. Uz turbo-folk koji je svačiji i ničiji kao i ona sama.

            Na brdašcu ispod kojeg je nekad bio slavni manastir Marča stoje dvije kapelice – jedna nesjedinjena, druga sjedinjena, a obje same.

            Daleko na zapadu, okružena morem, stoji Britanija. Ni sama ne zna dokle su joj kapije dosezale. 

 

P.S. Pišući ovaj tekst, uočio sam jednu činjenicu. Program je ustrojen tako da crvenom crtom podcrtava riječ koju ne prepoznaje. Na svakom mjestu ime Vretanija obilježeno je crvenom crtom, kao znakom neprepoznavanja.