Članci

Ime ruže

            Namjera ovog zapisa nije ukrasti naslov čuvenom romanu talijanskog književnika Umberta Ecca. Tematski su povezani veoma tankim nitima, praktički nevidljivim. Naprimjer, starom latinskom izrekom: „Nomen est omen“ (Ime je sudbina). Riječ omen može značiti i predskazanje, što su veoma bliski pojmovi, gotovo se nadopunjuju.

            Malo je knjiga koje sam pročitao s tolikom strašću i žarom kao Ime ruže. Dobro je što od silne žeravice ruža nije povenula tako da od nje ostane samo ime kao u zadnjoj rečenici romana. Prvo sam saznao da uopće postoje (i Ecco i knjiga) u nekoj književnoj kolumni. Bilo je to sredinom osamdesetih (danas iz razumljivih razloga obično slijedi dodatak: prošloga stoljeća). Neke knjige prvenstveno pamtim po mjestima gdje sam ih čitao, slatkim groznicama uz koje sam ih doživio,pojedinostima vezanim uz listanje stranica, da li je kišilo u to vrijeme ili je bilo sunčano dopodne, jesu li prvi nagovješatji zore ulazili kroz prozor ili se noć podala svojim zrikavcima. Po tome pamtim i Ime ruže, po detaljima koji mi se ovoga trena čine neopisivo živim.

            Krenusmo moj prijatelj i ja njegovom ocu u Slunj, iz krajnje prozaičnog razloga: da njegov otac, autolimar, poravna, zakita i prelakira mog starog fiću kako bih tu cestovnu legendu za što bolje pare mogao uvaliti nekom kupcu s Jakuševca. Uputismo se vođeni tom prozaičnom svrhomiz moslavačkog gradića u prošupljenoj Zastavi 750 da bi je stari majstor učinio privlačnijom zahtjevnom jakuševačkom tržištu. Potaknut ogledom u novinama, svratili smo nakratko u Zagreb, samo da kupim Ime ruže u nekoj od bezbrojnih knjižara koje su danas ili zatvorene ili pretvorene u prodavališta kineskog uredskog i školskog pribora uz poneku knjigu za happy birthday s tendencijom potpunog nestanka. Kupim roman, moj drugar kazetu Eurythmicsa, da nas Annie dodatno razveseli putem, a bogami se još istu noć razveselismo i u nekoj birtiji na Plitvicama. Kanta je trebala ostati na wellness-tretmanu do idućeg vikenda, zato sam nakon buđenja uhvatio popodnevni autobus, kako bih se vratio kući. Dok bus još nije ni krenuo ,počeo sam čitati roman.

            Ili je prošlo vrijeme bezvremenim knjigama, ili više nema dovoljno ljudi koje bi takva djela mogla impresionirati. Bit će da je oboje. Od prve stranice priča me počela usisavati, gutati polako kao zmija krupan plijen. Ni ja njoj nisam ostajao dužan. Usisavali smo se i gutali međusobno. Nisam prekinuo čitanje ni da za petnaestminutne stanke u Karlovcu popijem kavu. U Zagrebu sam morao presjesti i umalo promašio autobus, jer uz Ime ruže u kolodvorskoj krčmi sat vremena prošlo je kao minuta. Stigavši kući, sa zadovoljstvom sam izmjerio da je ostalo nepročitano više od dvije trećine stranica podebele knjižurine. Ecco se opružio naležaj uz  jastuk, pod noćnu svjetiljku. Tako do jutra, do podneva, do zadnje rečenice.

            I kako se već zbivalo u tom odlutalom vremenu, zlatnom dobu čitanja, nade i zdrave zajebancije, knjigu preporučiš drugima, vraćaš se na pojedine odlomke, podcrtavaš, citiraš, o njoj se razgovara, zbog nje se suprotstavlja, pri noćnim debatama kada se redaju teme; delikatese od tema prorasle plemenitom plijesni: o filmu, literaturi, muzici, slikarstvu, o putovanjima, o zemlji i Nebesima, ljubavima koje vode i vođenju ljubavi, a sve uz smijeh kao neizostavan začin. Tako je i Umbertov uradak nastavio svoj drugi život, odvojen od autora i preseljen u tuđu misao, iskustvo i apologiju, da bi time ostvario svoju punu svrhu i opravdao napore njegova stvoritelja.

            No uskoro je nastupilo drugačije vrijeme, meteor nove paradigme koji se odjednom odnekud survao. Kao da je netko izvrnuo rukavicu, pa je ono što je grijalo dlan s njim izgubilo vezu i podalo se vanjskoj studeni, dok se uz kožu priljubilo neko hrapavo, strano tijelo. Riječi su izgubile svoju oblinu, sjekle su, ubadale, kasapile. Razgovori su odbacili bezbrižnost i odjenuli tjeskobu, kao nagovještaj onoga što neumitno dolazi, kada će vesele metafore zamijeniti turobna doslovnost. Počeo je rat. Više nije bilo osjeta za mirisna sjećanja. Noćni razgovori (danju se uglavnom šaputalo) sveli su se na dvije teme—moć i preživljavanje (kako kome, kako gdje), i ja sam zaboravio na Ime ruže. Čak kada je oruž- je utihnulo i izgubila se jeka detonacija, tog imena više nije bilo u mojoj stvarnosti. Godinama, sve do jednog četvrtka sredinom devedesetih (i opet: prošloga stoljeća).

            Tog četvrtka morao sam obaviti rutinski posao za klijenta u nekom od organa državne uprave. Zgrada-labirint. Liftovi, stepeništa, bezbrojni uredi, gomila ljudi u hodnicima. Telefonom sam najavio dolazak i dogovorio termin, zato sam odmah pokucao na vrata zadužena za moj slučaj. Činovnica iza pulta rekla je da moram sačekati referenticu koja je jedva uspjela ugrabiti vrijeme za pauzu, neka se strpim u holu, pozvat će me čim se vrati gospođa Mira. Uzvratio sam osmijehom punim razumijevanja kakav već ide uz profesiju koja ovisi o  bezbrojnim Mirama, te izašao iz kancelarije. Službenici su uvijek na starom godišnjem ili na produženom gablecu, treba to razumijeti.

            Sva sjedeća mjesta bila su zauzeta. I bolje. Mala šetnja prostranim predvorjem nije na odmet. Valjda Mira nije u srodstvu s Godoom, smazat će ćevape i pojaviti se. Na zidu uz toalet visila je ogromna oglasna ploča sive boje, obljepljena rješenjima i oglasima, da bi upravni akti bili javno obznanjeni. Tko inače čita takve stvari? Zašto sam ja (zapalivši cigaretu jer se u to vrijeme na javnim mjestima još smjelo pušiti) počeo čitati pismena s oglasne ploče, nema racionalno objašnjenje. Dakle, učinio sam to iz dosade. No iznenada je beskorisna tabla probudila moj ineteres. Bila je ispunjena odlukama o promjeni mnogobrojnih imena. Ta i ta osoba (čovjek zvan stranka) mijenja dotadašnje ime pa ono sada glasi... Da ubuduće ne bi došlo do zabune, Ured za marende i promjene mora to staviti do znanja urbi et orbi, na sivoj ploči tik do ženskog WC-a.

            Prokleti rat. Cunami mržnje koji ga je pratio preplavio je oglasnu ploču kameleonskim obznanama, da bi se preko porijekla navukla krabulja bez proreza za oči i dah. Nije se to dešavalo samo na ovom mjestu, svugdje je bilo isto, na svim manjinskim sprudovima preostalim nakon bujice. Razlikovali su se samo grbovi iznad oznake klase i urudžbenog broja. Osjećaj slobode i vlasništvo nad svojom osobnošću zamijenio je proces paklene kolektivizacije. Sve što se voli ili prezire satjerano je u nacionalne kolhoze. Svoje i tuđe najlakše se prepoznavalo prema imenima. Imenom se, htio ne htio, moraš redovito služiti kao udovima. A kada ga izgovoriš ili ga netko pročita, e to bi već moglo prekrojiti sudbinu, prokazati te kao tuđinca u rođenom domu. Dovoljan razlog za strepnju, bolnu, svakodnevnu, jaču od samopoštovanja. Srećom, za to postoje nadležni uredi koji ti mogu pomoći. Petnaest dana odležiš na oglasnoj ploči i eto te novog, zaštićenog i preporođenog.

            Gledam papire na tabli. Ime Jovan mijenja u ime Ivan. Koješta, Srbija je puna Ivana u svim varijantama te osobne imenice. Srećom po bivšeg Jovana, o tome se ovdje slabo zna. Ime Milan mijenja u Miroslav. To je već potpuno blesavo. Milan je općeslavensko ime, puna ga je Češka, i ovdje su ga nosili nacionalni velikani pa nikome ništa. S druge strane, zamjensko ime Miroslav bilo je ime starijeg brata Stefana Nemanje, a ni Miroslav Ilić jamačno nije iz Zagorja premda se tamo osjeća kak doma. Ime Emir mijenja u ime Emil. Tako će se bolje snaći među detektivima, a zasigurno je i supruga pridonjela donošenju rješenja kada je lupila šakom o stol i odlučno rekla: „Emire, rat je u Bosni! Najebat ćemo ko žuti zbog tog jednog slova, slovo te milo jebalo“! Tako redom, od stranice do stranice ovog leksikona straha, poniženja i apsurda.

            Čovjek sam koji se brzo prilagodi novim okolnostima. Igra pri tome neku ulogu nevidljivi DNK odašiljač darovan neolitskom lovcu od kojeg sam potekao. Brzo sam se navikao na leševe po grabama, spaljene kuće, fijuk minobacačkih granata i tanad koja je šišala krošnju drveta ispod koje sam, zaštićen plankama složenim na kant, guštao konzervu sardina, ali je čitanje stavaka definitivne kapitulacije s oglasne ploče u meni izazvalo osjećaj mučnine. Nije ga mogao ublažiti ni opojni miris lavande što se širio kroz poluotvorena vrata ženskog klozeta. Bolje je istrunuti u jarku kraj puta, nego preživjeti obilježen urudžbenim brojem i klasom rješenja, uz žensku pišaonicu.

            A tada, odjednom, pri dnu administrativnog gubilišta—nenadani oglas: Ruža mijenja svoje ime u ime Ružica! Njen zahtjev nije mogao biti podstaknut bilo kakvim razlozima zbog kojih su bile izložene sve ostale udovoljene molbe sa zidnog panoa. Ne, nikako! Poriv te gospođice ili mlađe gospođe (spomenuta rješenja neizostavno su sadržavala godinu rođenja) nije bio politička prostitucija. Sricao sam njene motive. Zaokupila me slika o njoj, nevidljivoj. Od trenutka rođenja bila je Ružica. Tako su je zvali majka i otac, bake, djedovi, tetke, kumovi, učiteljica, prijatelji, prva ljubav, sve kasnije ljubavi, moguće muž i djeca. Ružica je bilo ime njene prirodne svijesti. Njena sudbina i predskazanje. Vjerojatno je natmureni birokrat matičnog ureda, po crti zakonom priznate nadmoći, u matične knjige upisao ime: Ruža. Možda se izderao na mladi par: „Ma kakva Ružica, kakvo tepanje, bit će Ruža i gotovo“! Pognuli su glave, odšutjeli, a fantomsko ime uzurpiralo je rubriku u matičnoj knjizi, prkoseći stvarnosti, zvučnosti, intimnim titrajima, vokativima života, pakostilo Ružici. Sada je na nju došao red. Neće ju više pisati imenom koje joj ne pripada. Vraća se svom deminutivu, jedinom po kojemu sebe doživljava kao SEBE, vraća se svom iskonu. Da, baš tome, svom prirodnom i bogomdanom određenju, za razliku od komšija s oglasne ploče koji su od toga bježali.

            U tom trenutku sjetio sam se Imena ruže, bitnih stvari ljudskog postojanja kojim se roman bavio na svoj razigran, duhovit i slojevit način. Sjetio sam se starca Jorgea, poludjelog redovnika kojemu je indoktrinacija toliko izobličila um da je činom milosrđa i ljubavi i ulaznicom za raj smatrao likvidaciju svih koji bi se usudili razmišljati vlastitom glavom. Pao mi je na pamet prosvijećeni William od Baskervillea za kojeg je strah đavolska tvorevina, a smijeh istinska božanska poruka koja „svakoj zabludi razotkriva lice da ne postanemo robovi svojih tlapnji“. Osjećaj tuge se izgubio. Ime Ruže koje se mijenja u ime Ružica bila je jedina obavijest o rođenju među ovim osmrtnicama. Dovoljan razlog za trenutak radosti koji mi je usne razvukao prema gore, a da se nije radilo o grimasi ili facijalnom grču.

            Uskoro se na vratima pojavila Mira (nisam ni primijetio kada se vratila s užine). Prozvala me. Na licu joj je titrao smiješak toliko kiseo da bi se njime mogla začiniti salata. Moj osmijeh bio je jači, spontan, infektivan. Ubrzo je prešao na službenicu. Posao smo s lakoćom obavili.

 JOŠ ČLANAKA: