Članci

Hrvatska moderna i srpsko pravoslavlje

Kod riječi moderna iz naslova ovog zapisa valja pripaziti na naglasak, koji je na drugom slogu. Baš tako, kratki uzlazni na de. Premda ne zvuči književno, jedino tako je ispravno. Moderna je urbani umjetnički pravac s kraja 19.­­ – početka 20. stoljeća. U domaćoj varijanti pojavljuje se u Zagrebu, kao odraz srednjoevropske secesije ili francuskog art nouveaua, otuda purgerski akcent što se već tada otmjenosalonski opirao štokavštini i njenim fonetičkim pravilima. Moderna se izgovara na isti način kao što se izgovara riječ ljepota. Moderna ti je ljepota, po akcentu i mnogočem drugom.

Ali kakva veza postoji između hrvatske moderne i srpskog pravoslavlja? Djeluje fantastično, nestvarno, nemoguće. Premda postoji snažan link. Osobito u Bjelovaru, srcu Vretanije. Tamo se nalazi pravoslavni hram Svete Trojice, impozantne prostranosti. Sazidan je u stilu-mješavini kasnog baroka i klasicizma, arhitektonskog stereotipa koji je, nakon što je car Josip II Habsburški donio Zakon o toleranciji (Toleranzpatent iz 1782.) i time omogućio svim svojim podanicima ispovijedanje vlastite vjere, potaknuo silan stvaralački zanos. Većinu svojih crkava-brvnara krajišnici su zamijenili zidanim, suho blato pečenim, zvonike od drvenih greda ciglenim tornjevima s kojih odjekuju zvona kad je zvonjavi vrijeme, a klepeće se na Veliki Petak.

                Po dovršetku crkve Svete Trojice (1792.) u nju je postavljen ikonostas Jovana Četirevića Grabovana, preseljen iz Velikih Sredica. Radilo se o djelu velikana srpskog  baroka, kojem nije bilo prigovora. Stotinjak godina hranio se mirisom tamjana i umivao  dimom voštanica. No odjednom, na razmeđi dvaju stoljeća, Bjelovarčanima sjevnu prevratnička ideja. Odlučili su: U potpunosti će izmijeniti interijer hrama! Od poda do polijeleja, ikonostas, zidove, stolove i pjevnice, sve! Grabovanov ikonostas naći će drugo stanište. Duhovsko zdanje opremit će netko drugi, u duhu vremena.

Posao je povjeren četvorici velikana hrvatske moderne. Struktura ikonostasa i namještaj – pomodnom arhitektu Hermanu Bolleu. Ikone i freske – Celestinu Medoviću, Ivanu Tišovu i Marku Perošu. Sva četvorica bili su rimokatolici. Medović usto i redovnik, inovjerno svešteno lice, a Tišov lascivan i čuven po slikama nagih žena. Peroš se okušao u manastirskom živopisaniju, svaka čast. Ali Bolle, zar Bole misli od ikonostasa načiniti ružičnjak? Ne treba sumnjati da je rekonstrukcija bjelovarskog Sošastvija prošla  bez svađe i otpora. Ali kratkovidima ponekad treba nataknuti naočale, makar i silom. Srećom po hrvatsku modernu i srpsko pravoslavlje, starješinama Crkvene opštine Bjelovarske to je, barem u jednom nadahnutom trenutku, uspjelo. Kao što se Parižanima, uprkos Parižanima, posrećilo srušiti srednjovjekovne dotrajale kućerke, sagraditi bulevare i time provjeriti učmalu metropolu, podići „skandalozni“ Eiffelov toranj ili staklenu piramidu pred ulazom u Louvre. Između Pariza i Bjelovara mala je razdaljina, ako ima ljudi koji znaju sagraditi most, ukrasiti ga cvjetovima i obojati. S vremena na vrijeme dođe vrijeme kada se treba oduprijeti vremenu, da bi se vremenu otvorio prostor. Duh Božji ne trpi okove i sidrišta.

Ono što je nakon dovršetka poduhvata ugledalo svjetlo dana (i svjetlosti kandila) nije običan artistički izričaj, nego ekstaza. Figurativnost kakvu naređuje ortodoksna ikonografija nije bila narušena. Medović , Tišov i Peroš nisu ni bili pretjerano skloni apstrakcijama. Jedino se Bolle mogao poigrati nesputanim oblicima jer nije bio zadužen za ljudske likove. U svakom velikom umjetničkom djelu postoji tajni supstrat, magija, nešto rječima nedostupno. Stani – gledaj – prepusti se. Bijeli anđeo uskrsnuća, smješten visoko na ikonostasu, po snazi nade koja iz njega izvire ne zaostaje za Belim anđelom iz Mileševe. Medovićevi prikazi  upravo nacionalnih svetitelja (Save i Kneza Lazara) teško da mogu naći premca u srpskoj ikonografiji. Iz remekdjela ove četvorice hrvatskih umjetnika, živopisaca crkve Svete Trojice u Bjelovaru, dade se iščitati još bitnih stvari: poštovanje prema mjestu kojem će darovati svoje nadahnuće, ljubav prema hramu prepuštenom njihovoj mašti i rukama, ali i prema ljudima koji su ih u njega pozvali.

Što negda moderno i avangardno, već je davno klasika. Ponekad volim utonuti u tišinu bjelovarske svetotrojičke riznice mimo bogosluženja i sabornosti. U društvu proroka i svetaca, u nečuju vlastitosti, počne mi se u mislima odmatati vrijeme kao svitak iz sinagoge, od onog trena kada su prvi kistovi umočeni u boju stali šarati krokije po njenoj nutrini, do danas, i znam da će unatoč užasima i gadostima koji će se uz vrijeme ljepiti sve dok vremena bude – ljepota preživjeti, i da to ima bliske veze s ovom škriputavom stolicom, plamičkom sa svijeće, hrvatskom modernom, srpskim pravoslavljem, knjigama s pjevnice, posebice s Knjigom položenom na oltar, sakrivenom iza dveri kojima nedostaje Anđeo blagoveštenja jer je ukraden u suludom zgrtačkom pogromu devedesetih i prodan za sitne pare nekom zapadnjačkom kolekcionaru, sakupljaču tuđe nade.

Granica između svojeg i tuđinskog varljiva je i nepouzdana, opasana bodljikavom žicom pletenom od predrasuda. Ali će se uvijek naći netko da je preskoči. Kao što su znali bardovi hrvatske moderne u sinergiji s otečestvenim Bjelovarčanima. Stolica škripuće kako se premiještam da bi pogledom uhvatio djeliće ljepote. Voštanica natapa pijesak. Sveti Jovan Preteča s Tišovljevog ulja na drvetu prekorava: „ Pokajte se“! Misli mi ključaju, kaplju, traže da u njih umočim pero i zapišem, zapitam se:

Kako je ovaj grad s parohijalnom okolicom iznjedrio velike ljude. Vojina Bakića, naprimjer. Zar samo Srbina ili i slavnog hrvatskog kipara? Profesoricu Anku Bunarević. Zar samo Srpkinju ili patologa svjetskog glasa koja je podigla generacije hrvatskih liječnika? Glumca Bogdana Diklića. Zar samo najmlađeg Topalovića iz Maratonaca ili čovjeka koji je zajedno s Goranom Navojcem preselio vrhunska teatarska ostvarenja u tkz. provinciju, među ljude kojima više trebaju nego glamuru velegrada? Prosvjetitelja Pavla Solarića. Dr. Dušana Kašića, jednog od najvećih autoriteta crkvene historije.Momčila Bajagića Bajagu. Zar samo beogradskog rokera ili rođenog Bjelovarčanina čije će balade biti vječita inspiracija onima koji se vole(...od kada tebe volim,vreme ne ide). Proširimo priču izvan županijskih međa(ne spominjući Teslu,on je vanzemaljac). Nije li Josif Runjanin skladao hrvatsku himnu? Što je s Petrom Preradovićem, Simom Matavuljem, Vladanom Desnicom, Grigorom Vitezom, Simom Mraovićem, zar je hrvatska književnost zamisliva bez ovih književnika srpske nacionalnosti? Čiji su Pero Kvrgić, Rade Šerbedžija, logičar Gajo Petrović, fizičar Milutin Milanković? Mogli bismo krstariti po svijetu znanosti, umjetnosti, stvaralaštva svake vrste i ne bismo mogli sve nabrojati. S druge strane, nisu li Medović, Tišov, Peroš i Bolle nepovratno ostavili otiske svojih dlanova na trotoaru srpske umjetnosti, ovdje, na mjestu Gospodnjem, na mjestu škripavih stolica, voštanih zagovora, gdje se mirisni dim iz kandila uspinje do stropa i tamo se ne zaustavlja? Nije li osnivač Srpske akademije nauka bio Hrvat, znameniti srpski botaničar Josip Pančić?

Istinske vrijednosti pripadaju svima, bezuvjetno i bezuslovno! Zato je sigurno, ukradeni Arhanđel Gavrilo sa dveri hrama Svete Trojice u Bjelovaru neće donijeti sreću svom novom „vlasniku“.Ništa mu dobro ne naviješta. Ono što je zapisano u knjigama koje je čuvao, vjerovali mi u to ili ne, ne da se zamijeniti devizom: „Show me the money“. Dugoročno – ne može proći.

VIŠE ČLANAKA: