Članci

HRVATSKOSRPSKI

Jezik moga djetinjstva zvao se hrvatskosrpski. Pratio me kroz mladost sve do zrele dobi, oblikovao misli, pisao stihove, šaputao ženama, tepao djeci, lagao, istinio, čavrljao, svađao se, mudroslovio i psovao. Punio me i praznio se iz mene. Služio se i imenom „hrvatski ili srpski“, što je u suštini isto. Koliko se procjenjuje, njime je govorilo preko dvadeset miliona ljudi. Na njemu su ispisane neke od najljepših stranica svjetske literature. Zatim su ga odjednom prognali. Zapravo, streljali su ga i smatraju ga mrtvim. Ali se nekako uspio iskobeljati iz rake i sada živi u ilegali. I jest i nije. Njegovo ime više se ne smije spominjati, kao ni ime Gospodnje, jer je to uzalud.

 

Već dvadeset i pet godina živi on na tajnim adresama, služi se mnogobrojnim imenima i krivotvorenim dokumentima, zimuje kod jataka. Trebao bih se zapitati: smijem li ja, koji ga volim i s njim se potucam po svijetu, otkucavati ga ovim zapisom? Pa da ga poslije progoni jezički gestapo, gađaju bespilotne letjelice. Kao da zbog toga ne mari. Vješt je to ilegalac, smješka se i ohrabruje me,ovako, preseljen u tintu. Nastavljam zapisivati.

Jezik nije manje hrvatski ako je i srpski, kao što vrijedi i obrnuto. U najzabitijem srpskom selu stare Vretanije i nepismena baka rekla bi da govori hrvatski, što je ne čini manje Srpkinjom, i da joj godina teče od siječnja do prosinca (uz izrazito „ije“ i „č“ tvrđe od kremena), jer su joj preci ta imena mjeseci donijeli iz nemanjićkih zemalja, dok se samo latinskoj gospodi godina niže od januara do decembra, i kakvim bi ona to srpskim govorila da ne govori hrvatski, nitko je ne bi razumio. U davnim gimnazijskim danima, još za onog zemana, imao sam prijatelja (on bi rekao druga) iz pobratimske škole nekog gradića u Srbiji. Bio je Hrvat i katolik, igrao „levog vanjskog“, a ja desno krilo. On boravi kod mene kada nam dođu u goste, ja u njegovom domu kada se uloge promijene. Osim rukometa, muzike, cura i „devojaka“, bilo je još stvari koje su nas zbližile. Miroslav je „mnogo voleo da čita“ i omiljeni predmet bio mu je srpski, a i ja sam imao peticu iz hrvatskog. Krstareći po temama, došli smo i do jezika, te pri tome zaključili: da obojica govorimo istim jezikom u dvije varijante, jer postoji potpuno razumijevanje. Isti su to zvuci koji bude iste osjećaje, a kroz riječi struji isti duh i energija, ista melodija, bez obzira na raznolikosti u istosti koje silno obogaćuju. Materinji ti je to jezik rodila te Jovanka, Josipa ili Nurzada. Zato se levi vanjski Miroslav i ja vretanijski ijekavac nismo morali plašiti za svoje identitete, kamoli da bismo pomislili kako smo jezike zamijenili ili da su nam nametnuti.

Smatrao sam i smatram da mi jedino hrvatskosrpski omogućuje uvid u vlastitu dušu, posebice u onaj kutak koji teži razumu , te da se treba oduprijeti tipovima koji bi to poželjeli sprečiti. Tipovima siromašnima duhom kojih nije Carstvo Nebesko, premda nas uvjeravaju da se dopisuju s anđelima. Zato sam još prije kolektivnog razlaza sa zdravom pameću, temeljnim etičkim principima, čednošću, gradovima-pobratimima, prijateljima-drugarima-jaranima, vodio veoma kompromitirajuće diskusije o jeziku, uglavnom u korist svoje štete, predosjećajući da objava jezičnog rata navješćuje ružnu budućnost. Jezik je postao dalekometna artiljerija štokavske bagre, s čak četiri jezika u borbenom kompletu.

Ako zbog političkih razloga jezik više ne može naći zajednički nazivnik, ako se razmnožio diobom kao glista (zasiječeš motikom pa od jedne napraviš dvije, tri, četiri gujavice), ne znači da si svakom pojedinom komadu, produktu nasilničkog čina, promijenio genetsku strukturu. Nisi odjednom postao poliglot, nego idiot. Jezik je trpeljiv pa se služi starom uzrečicom:“Neka me zovu i crni lonac, samo da po meni ne lupaju.“ E, baš s takvim lupetalima više sam puta ukrstio mačeve kovane od našiljenih jezika.

 Prva i osnovna zamka, ujedno i „argument“, koji se i danas, naročito mladim naraštajima, po sistemu muda pod bubrege podmeće kao istina, je da su izgovori – ijekavica i ekavica – ključ razlikovanja hrvatskog i srpskog. Kakve li podle neistine! „Srpski rječnik“ Vuka Karadžića pisan je ijekavštinom, kao i cijeli njegov opus, kao i cijeli „Kosovski spjev“, kao što i danas govori gotovo polovina srpskog korpusa. S druge strane, Ante Starčević zvan otac domovine zalagao se za ekavsku varijantu hrvatskog standardnog jezika, jer je centar svih zbivanja bio kajkavski i bespogovorno ekavski Zagreb. „Lijepa naša“ bila je u Mihanovićevo vrijeme „Lepa naša“, sa čvrkicom na e kao znakom stidljive metamorfoze u ijekavštinu. Otprilike tako započela je jedna od davnih polemika u šarolikom društvu mojih bivših prijatelja, pri kojoj praktički nisam imao saveznika. Uslijedilo je pripetavanje primjerima. Mudrac, koji me prije kratkog vremena na pijano uvjeravao da su Hrvati književni jezik preuzeli od Srba (čuo sam i suprotne tvrdnje), a što sam nazvao nacionalističkom budalaštinom, sada je naglo promijenio stav. Riječ advokat je srpska, navodi on, a odvjetnik hrvatska. Ma nemoj. Advokat je latinska riječ koja se potpuno udomaćila svugdje po svijetu. A što se odvjetnika tiče...  U crkvenoslovenskom, koji je varijanta slavjanoserbskog, jedna od molitvi glasi: „Da dobrago OTVJETA na strašnom sodišćem hristovjem.“ Onaj tko odvjetuje je odvjetnik, samo što se negdje sačuvao glagol, a negdje imenica. Pripomaže mu kolegica pozivajući se na imenicu povijest i zamjenicu što kao čisto hrvatske. Gdje me nađe. „Oko ima POVEST u suzi ŠTO leva...“, taj stih nisam smislio ja, nego jedan od najvećih srpskih književnika Jovan Dučić. I tako redom, pijuckajući, sat ili dva, pod sve većom tenzijom. Na koncu su zaključili kako ja, bez zamjerke, nisam kompetentan jer postoje stručnjaci, lingvisti koji naučavaju suprotno. Prešli smo, dakle, na argument autoriteta, usprotivio sam se. Svatko tko govori, sluša ili nedajbože piše, ovlašten je razmišljati o jeziku. I još sam nadodao kako čovjek ne mora biti ginekolog da bi promišljao pičku. Psovka je bila odličan povod za prelazak na argumentum ad hominem pa mi je spočitnuto da sam popio već tri rakije i pivo, zbog čega je jedino rješenje – razlaz. Zatražio sam da mi se zaključna primjedba prevede na jezik suprotan onom na kojem je izrečena, zbog čega se tog popodneva i vodila bespoštedna bitka, s hrvatskog na srpski ili obrnuto. Koleškica se okrenula od već otškrinutih vrata i pitala o kakvoj to rečenici trtljam i tražim da mi se prevede. Pa ovoj zadnjoj: „Popio si već tri rakije i pivo, bezobrazniče“! Molbi mi nije udovoljeno. Ostao sam iza zatvorenih vrata. Činilo se kao da sam dobio bitku, ali je bilo izvjesno da ću izgubiti rat. Preostala im je samo još jedna logička pogreška u dokazivanju, ali najmoćnija – argument batine. Argumentum ad baculum morao je sačekati svoje vrijeme, tog popodneva samo je odgođen.

I zaista. Ubrzo su u izlozima osvanuli „razlikovni rječnici hrvatskog i srpskog jezika“. Ugnijezdili su se na direktorskim stolovima, sudačkim katedrama, postali su obavezna pomagala prosvjetarskih poslušnika i oprema lektorskih kasapnica, kao da si dotad govorio kineski. Bili su svojevrsna refleksija „Mein Kampfa“, naređena literatura iz istog fascesa. Od iste histerije. Knjižnice su očišćene od „tuđinskih“ knjiga, bačene su u tamnicu ili spaljene. Predlagalo se uvođenje jezične inspekcije i kazne za prekršitelje. Književnost je raskomadana, jedno pismo izbačeno je iz školskih programa i s nadgrobnih ploča. Kreštavim glasom pojalo se rodu o jeziku, rječima je stavljena traka oko udova radi prepozavanja. Moji oponenti mogli su slobodno otvoriti vrata debatnog salona (još sam sjedio tamo  cugajući zadnju preostalu pivu) i upitati: „A kamo ćeš sad, braco“?!

Svejedno mi je, govorio bih poput Camusovog Mersaulta i pritom lagao jer – nije mi bilo svejedno. Nije mi bilo svejedno da netko uništava sinonime, toplinu turcizama, otmjenost germanizama, romaničku melodioznost, slavensku arhaičnost, šarolikost izričaja. Nije mi bilo svejedno da studenti književnosti diplomiraju, a pročitaju samo trećinu velebnih djela pisanih njihovim jezikom samo s pogrešne strane, da su za jednog Mešu Selimovića tek „načuli“ i da će im ostati nedostupna njegova rečenica, najljepša ikada igdje napisana o ljubavi: „Ne, nije trebala ništa da govori, bilo je dovoljno što postoji.“ Sav taj cirkus oko jezika sličio mi je na diobu zajedničke imovine nakon razvoda braka: tebi trosjed, stolić i fotelja, meni regal, dvosjed i tabure, tebi „Srpski kuvar“, meni komplet šrafcigera. Ali ništa me nije tako pogodilo kao razlikovnjačka likvidacija meni omiljene riječi, potpuno uklonjene iz javnosti, riječi – pažnja. Podmuklo, mimo književne tradicije, uprkos intimnim glasovnim titrajima i zdravom razumu. Radilo se o pukoj manifestaciji moći: ukidamo vam „pažnju“, da vidimo koliko ste spremni na poniznost!

Upravo žal za Pažnjom (čije sam ime u trenucima tuge odlučio pisati velikim početnim slovom) odveo me u još jednu debatu. U knjižnici našeg gradića gostovala je poznata lingvistkinja, promovirajući novu knjigu. Autorica mi je bila veoma simpatična, liberalnih stavova (kako mi se činilo), sa smislom za finese u jeziku, jednostavno odjevena, naočale na vrh nosa, promućurna umirovljenica, koju sam zbog sličnosti s omiljenim likom Agathe Christie zvao Miss Marple. Publika  uglavnom ženska, očigledno Marplicine bivše studentice. Bilo je zanimljivo. Na kraju su se postavljala pitanja. Kog mi je vraga trebalo da se sjetim Pažnje. Pitao sam da li je glagol paziti hrvatski glagol. Zgranuti učiteljički pogledi. Ne bi to bila Miss Marple da nije odmah zaključila o čemu se radi, ali je morala potvrditi da jest. Zatim sam pitao ima li taj glagol glagolsku imenicu. Sad su već i razlikovnjače shvatile o čemu se radi, podbočile su ruke kao babe koje se svađaju preko plota i prosule prema meni svoj krejonski prijekor. Detektivka je rekla da ima i da je ta glagolska imenica – paženje. Pazi ti lukavicu! Ipak sam morao primjetiti kako ja tu riječ kroz pristojan broj godina života nikada nisam čuo, kamoli izgovorio, i nije li možda ta glagolska imenica – pažnja. Književna večer završila je s dozom mučnine i zgledavanja. Pogled Miss Marple s kraja Agathinog romana, usmjerenog prema zločincu kojeg je upravo razotkrila, bio je milosrdniji od onog koji je mene dočekao kada sam prišao da mi njena imenjakinja stavi posvetu u knjigu. Pa dokle ću se ja, jeziče, zbog tebe i jezičine blamirati?

Plavojka s televizije, koja dijeli  dnevne porcije jezičnih savjeta, inače veoma elokventna i zanimljiva, priznaje da zahtijevani književni jezik nije živi jezik, dakle onaj kojim ljudi stvarno govore. Pa kakav je onda taj puristički, mrtvozornički jezik, čemu li služi, komu li služi? Odkad je to knjiga odvojena od čitatelja i živog jezika autora? Volim svoj južnoslavenski „jidiš“, spontanu mješavinu bogatu sokovima kojom se hranimo unatoč okolnostima. Ma jasno je svima o čemu se radi. Potajno bi se i Miss Marple i plavuša s televizije, čak i učiteljice učiteljičkih pogleda složile sa mnom u bitnim stvarima. Ali naređeno je naređeno, valja nam pognuti glavu i priznati da su opsesivno-kompulzivni tipovi u pravu. Malo sutra!

Pred neki dan sjedim u kuhinji nad papirima i čeprkam po ranijim zapisima. U dnevnom boravku moj najmlađi sin s prijateljima po stoti put gleda legendarni film „Ko to tamo peva“. Smiju se, citiraju, doživljaj je potpun. Odlučujem se za mali eksperiment. Ulazim u sobu i pitam dječarce: „Kojim to jezikom govore likovi iz filma?“ Zbunjeno me gledaju. Zar sam poludio? Naposlijetku jedan klinac otvara usta: „Kako kojim, pa hrvatskim!“ Šta ja na to da kažem, što bih to trebao reći? Ponekad treba vjerovati djeci, ljekovito je. 

JOŠ ČLANAKA: