KODRAT LEPAVINSKI

Kodrat je neobično ime, čak i za monaha. Prvi koji se spominje u historiji crkve bio je episkop u Ateni i  jedan od sedamdesetorice (kasnijih) apostola. Proslavio se pismom koje je napisao rimskom caru Hadrijanu, tražeći da prestane s progonom kršćana. To ga je stajalo glave. Trebalo je proći šesnaest stoljeća da se pojavi drugi, jednako tvrdoglav, i po tome zabilježen u povijesti. I taj je volio pisati pisma carevima, samo što su ovi potonji bili sveti i rimski, svi odreda kršteni, govorili njemački umjesto latinskog i nosili prezime  Habsburg. Žalio se na progon pravoslavnih hrišćana. Bio je iguman manastira Lepavine, smještenog u srcu Varaždinskog generalata. Međutim, nije postradao zbog svoje želje za dopisivanjem, već zbog običnog – ključa.

Dvadeset i šestog studenog 1715. po gregorijanskom kalendaru, koji se prema julijanskom bilježi kao trinaesti novembar, Kodratu je u vizitaciju došao episkop svidnički i platenski, episcopus rasciane gentis, pretorijanac unije, marčanski vladika Rafailo Marković u pratnji carskih oružnika. Bio je dan Svetog Jovana Zlatoustog. Lepavinskom kotlinom vladao je muk. Zanijemilo je i manastirsko zvono kojim se pozdravlja duhovni vođa. Rafaila nije bilo u lepavinskim molitvama, a pri iznošenju časnih darova spominjalo se ime patrijarha iz Karlovaca. Čvrsto je odlučio ugušiti pobunu, nametnuti svoje nadpastirstvo, a čobanu Kodratu stati na kraj – pod prijetnjom krsta i kremenjača. Ali crkvena vrata bila su zabravljena, a ključ se nalazio vezan užetom pod igumanovom mantijom. Kodrat se prisjetio Kodrata po kojem je dobio ime pri postrigu i odlučio caru Hadrijanu napisati pismo na svoj način: tako što neće zadignuti skute, odriješiti čvor i predati ključ.

„Ključ! Predaj ključ, igumane!“, zatražio je Rafailo.

 Kodrat je odmahivao glavom.

 „Jesi li ti zdrav?! Znaš li s kim razgovaraš?! Predaj ključ!“, grmio je vladika.

 „Ne dam!“, odbrusio je nadstojatelj.

 Brada u bradu, oko u zenu, mirisi iz utroba okađenih postom, dahtanje u lice. Kiši, pljušti, jesenje. S brda se slijeva voda. Kao da stoje u rijeci, prelaze Rubikon svaki na suprotnu stranu pa su zastali na pola puta da malo pročavrljaju. Vojnici nestrpljivo čekaju ishod polemike, curi za vratove, moglo bi ovlažiti barut. Ali, nije lako prijeći na drugu obalu, ubiti ni biti ubijen. Nije se lako oprostiti od zemnog, još manje od vječnog života. A Rubikon je nemilosrdan, ne omogućuje povratak.

 „Još jednom te molim, eto, molim te, predaj ključ“, šapće arhijerej „Predaj ključ, budalo! Inače...“ 

 Inače – što? Oružnici već napinju kokote, krajnji je čas za akciju, inače će kiša ugasiti kresivo.

 „Ne dam ključ!“, zadnji puta se oglašava svojeglavac.

 Obojica bacaju kocke iz ruku. Rafailo se drhtavo obraća svojim pratiocima i olovu spremnom u cijevima. Kodrat zuri u olovno nebo, drhteći. Svršeno je. Odjeknuo je plotun.

Zlatousti je toga dana ostao neproslavljen. Čak je i ključ ostao vezan pod haljinom mrtvog igumana. Zatarabana vrata više nikoga nisu zanimala. Rafailo se nakon smaknuća odmah vratio u Marču. Studen planinske rijeke koju je pregazio strujala je kroz cijelo tijelo, od ozeblih nogu prema duši. Stiskao je šaku kao da u njoj još drži kocku. Da je bar nikada nije bacio. Vječnost kojoj se zakleo počela ga je neizdrživo mučiti, kroz svoj predujam. Iz glave ne može izbrisati sliku čovjeka koji odjednom zamahuje rukama kao krilima, a potom pada u studenu plajdu garniran sačmom. Po njegovoj zapovijedi! Boji se usnuti, jer kada usne... Jedna su vrata za njega nepovratno zatvorena, za druga mu ne treba ključ, tako je mislio u tami svoje kelije dok mu je tamjan mirisao na salitru.

 Lepavinski iguman toga se dana upisao u mučenike. Premda, ruku na srce, Rafailova je muka bila dugotrajnija, i zapitajmo se da li je ikad prestala. Valja nam i za njega zapaliti svijeću, svima će biti lakše. Kodrata je crkva nakon mnogo godina proglasila za sveca. U mnogim hramovima Vretanije njegovo ime spominje se pri blagoslovu, na kraju niza svetitelja i prosvjetitelja  serbskih, uz bok bogonosnim roditeljima Joakimu i Ani, s kojima blagoslov završava.

Radovan Dožudić