Odlazak Srba sa ovih i okolnih prostora počeo je još u augustu 91-ve, on jača i brojniji je prema kraju godine, procjenjuje se da je sa područja zapadne Slavonije i Bilogore  otišlo i do 90.000 Srba. Sva su napuštena sela kasnije opljačkana i popaljena, većina ih je danas pusta. Istine radi, mi trebamo reći da i ponašanje tadašnje JNA i tadašnjih političkih predstavnika Srba, nisu išla u smjeru smirivanja situacije, traženja komunikacije i kompromisa sa hrvatskom stranom, već sasvim suprotno ... u II, ratnom smjeru ...   

Ova događanja su samo dio mozaika stradanja Srba u prvom dijelu 90-tih. Na njih se nadovezuju stradanja Srba po gradovima, njihova nestajanja, zatvaranja i progoni, pa onda odlasci ... koje sa pravom zovemo EGZODUS u 95-toj ... u Bljesku i u Oluji.  

Više od četvrt stoljeća je prošlo od tada ... sada smo u pustom kraju, došli smo do njega prolazeći kroz ostatke ljudskih naselja, kroz ruševine i postavljamo tri pitanja: šta je sa povratkom izbjeglica, šta je sa razvojem, šta je sa pravdom?

1.    Povratka nema ... od onih 130.000 koji su se zvanično vratili, manje od pola ih je i ostalo ovdje, većina ih je opet pobjegla ... naši su ljudi u Zrenjaninu i Apatinu, u Novom Sadu. Iako je cijelu 2017-tu demografski slom Hrvatske jedno od najprisutnijih i najdiskutiranijih političkih pitanja u Hrvatskoj, baš nitko ne problematizira daleko najveći demografski minus – egzodus Srba tokom i nakon rata 90-tih. Država nije pretrgla, samo riječi ... a ustvari komplicirala, otežavala i onemogućavala ga ...

1.    Nema ni razvoja - iako je cijela zemlja u teškom ekonomskom položaju, jaz između razvijenih krajeva i onih pogođenih ratom (onih povratničkih, sa brojnijim srpskim stanovništvom) neprestano se povećava. Za vrijeme dvije prethodne administracije značajno su opala ulaganja u te krajeve a nisu donošene mjere oporavka. Gotovo jedine ekonomske inicijative u mjestima većinski naseljenim Srbima povratnicima su iz „prljave“ industrije (Srb, ZŽ – tvornica gipsa, Blatuša, SMŽ – skladište otpada).  

Na osnovu naših istraživanja (provedenih 2016 i 2017, u 32 općine sa područja pogođenih ratom i udjelom Srba većim od 15% od ukupnog stanovništva) potvrđena je sistemska zapostavljenost povratničkih krajeva:

·         Potreban je popravak trećine državnih te gotovo polovine lokalnih i nerazvrstanih cesta

·         Preko 60% naselja nema vodovod  

·         Gotovo svi javni ili državni objekti, kanalizacije, vatrogasni i društveni domovi i sl. zahtijevaju temeljitu obnovu ili izgradnju 

Sredstva (godišnje oko 80.000.000 kn) koja država osigurava za razvoj brdsko-planinskog i potpomognutog područja, su nedostatna za ubrzani razvoj, a svaka usporedba sa drugim dijelovima Hrvatsjke je u njihovu štetu: prosječna stopa indeksa razvijenosti im je tek 54% republičkog prosjeka; prosječni dohodak je za trećinu manji od nacionalnog; prosječna stopa nezaposlenosti 33% dok je u Hrvatskoj 16%; na kraju - depopulacija stanovništva 1991.-2011. je -45%, a u Hrvatskoj - 10%.

2.    Na kraju – pravda. Šta je s njom? Ima li je i za Srbe? Evo kakva je ona, u Hrvatskoj, krajem 2017-te:

·         Zanemaruju se informacije o zločinima počinjenim nad Srbima u ratu 91-95: izuzetno je malo istraga i optužnica, nema kvalifikacija (za niz vrlo temeljito evidentiranih nedjela) da su ratni zločini uopće počinjeni (primjeri: ubistva i progoni Srba u Vukovaru 91, miniranje njihovih kuća i radnji, uništavanje desetina sela pod Papukom krajem 1991, likvidacije stotina i stotina civila koji su ostali u Krajini nakon Oluje, u augustu i septembru 1995-te).

·         Suđenja za ratne zločine etnički su pristrana - Srbi počinioci kažnjavaju se strože i sa manje kvalitetnim dokazima. Ako slučajevi u kojima su Srbi žrtve i dođu do suda, ti su procesi manjkavi: jako dugo traju (gotovo su dva desetljeća trajala ona za ubistva zarobljenika na Koranskom mostu i civila u Gruborima), puno je olakšica za počinitelje (status „hrvatskog branitelja“ automatski donosi sniženje kazne počiniocu), istrage i optužbe su sužene a kazne preblage ili ih čak i nema, kao što nema pokretanja postupaka za komandnu odgovornost u slučaju zločina koji počinili pripadnici HV. Tek dva primjera: samo je jedna osuda dosad donesena za ratni zločin iz Oluje; Ministarstvo branitelja nije žrtvi silovanja u ratu, Srpkinji, priznalo status žrtve iako je Županijski sud u Splitu osudio dvojicu pripadnika HV za višestruko silovanje

·         Srbi ne mogu tražiti naknade za štetu počinjenu terorističkim aktima (npr. za kuće minirane van ratnih zona, procjenjuje se da je čak nekoliko hiljada takvih slučajeva). Oni koji su tražili odštetu za nematerijalnu štetu (zbog ubojstava članova obitelji od strane pripadnika MUP-a ili HV-a) su, nakon izmjene zakonodavstva, izgubili parnice i sada moraju državi plaćati naknade. Čuveni su slučajevi M. Šeatović, kojoj je u Novskoj ubijen muž, tužila je državu i plaća joj odštetu za izgubljenu parnicu, iako su pripadnici HV osuđeni za zločin; P. Mileusnića kojem su ubijeni žena i ćerka a on jedva ostao živ, no kasnije je do smrti morao plaćati sudske troškove izgubljene parnice protiv RH. Posljednji je drastični slučaj Stoje Trifkanović kojoj su u ratu vojnici HV ubili supruga i dva sina, moguće je da će joj oduzeti i kuću zbog ovrhe radi namirenja troškova sudskog postupka.

Šta nama ostaje?

Tek jedna stvar - da se ovako okupljamo, tiho žalimo ... ali i glasno postavljamo pitanja:

Da li ova demokracija vrijedi i za Srbe?

Da li jednakost i ravnopravnost dosežu i do nas?

Da li se evropski principi solidarnosti i uključivanja u društvo odnose i na nas ?

Nemamo snage, niti nam je dozvoljeno da mijenjamo stvari.

Ono što nam se ne može oduzeti su sjećanja i zapisi, postavljanje pitanja i traženja pravde.

Neka je vječna slava svim žrtvama rata 91-95".

FOTOGRAFIJE: 

12NEXT