Članci

Lijepo kaže stara poslovica: „Valja svirati i za pojas zadjenuti“. Ne svodi se spomenuta mudrost samo na muziku, već se proteže na sve što je čovjeku namijenjeno, vrijedi za svaku životnu fazu, projekte ili poduzimanja. Pojavljuje se u različitim varijantama svugdje pod kapom nebeskom i ispod svačijeg šešira, samo je neki na vrijeme prepoznaju, a neki ne. Uzrečica nema geografsko porijeklo, nitko na nju ne može polagati autorsko pravo. Stari Grci napravili su od nje okosnicu filozofije – svim stvarima naći mjeru. Charles Aznavour naučava u staroj šansoni: treba znati ustati od stola kad ručak je pojeden... Varijante su bezbrojne. Meni se dopada ova naša, čobanska. Spoznaja je univerzalna.

           Sjećam se dana 1961. kad je na naslovnicama novina osvanula velika fotografija postarijeg gospodina s naočalama i kravatom i s licem na kojemu ne možeš zamisliti osmijeh. Majka je ponosno rekla da je to naš jugoslavenski pisac Ivo Andrić i da je upravo dobio Nobelovu nagradu za književnost. Uveče je veliko društvo, kojem nisu trebali neki posebni povodi da se okupi i proveseli, slavilo Nagradu uz daruvarski rizling, mezu i gramofon. Te noći sam saznao: tko je Nobel, gdje je Travnik, da je Drina rijeka, a ćuprija most, dakle ono na čemu izgubiš ako na prvom dobiješ i obrnuto (tako mi se i uzrečica koju sam već ranije čuo razjasnila). Poželio sam postati pismen i pročitati roman koji se već nalazio u kućnoj biblioteci. Želja mi se, naravno, ispunila.

              Kad objektivno sagledam, život mi se stalno doticao s Romima. Nekima bi ta činjenica poslužila u rasističke ili romantičarske svrhe, ja samo konstatiram. Da sam se rodio negdje na obodu polarne kape, možda bih sada zapisivao da mi je život prožet eskimima. Ali me Gospod na drugo mjesto smjestio, imao je Devla za mene druge planove. Odrastao sam uz Rome, dio su moje svakodnevice, čekaju me u zasjedama budućnosti da se podružimo ili posvađamo. Jednom mi je netko rekao da imam cigansku dušu. Valjda je cigansko nebo za nju prirodno odredište, jednoga dana. Do tada sam netko drugi, pišem za srpski portal i živim u hrvatskoj domovini. Nebesa su još uvijek tuđe stanište. Hodam, plovim, udišem. Cigani lete u nebo, moja je stvarnost prizemna.

          ( PISMO FULVIU TOMIZZI )

                     Moja ranija saznanja o vama više su spadala u neku opću obaviještenost, površnu i neozbiljnu, nego što bi se mogla podvesti pod opću kulturu. Bilo je pri ruci tih par informacija da, bude li potrebe, mogu reći: naravno da sam čuo za Fulvia Tomizzu. Tada sam pročitao „Materadu“. Slučajno. Jedan od bjelovarskih kafića u koji volim navraćati preuredio je interijer. Uza zid pokraj šanka postavljena je stalaža s knjigama, očigledno radi dekora primjerenog „boljim gostima“. Veoma rijetko vidim da netko posegne za nekim od šarenih izložaka s te police, posloženih kao brodice u luci koje su napustili njihovi moreplovci, i sada su tu radi ambijenta, skrivene od bijesnih morskih božanstava i rtova dobre nade.

              ( PISMO FULVIU TOMIZZI )

                Moja ranija saznanja o vama više su spadala u neku opću obaviještenost, površnu i neozbiljnu, nego što bi se mogla podvesti pod opću kulturu. Bilo je pri ruci tih par informacija da, bude li potrebe, mogu reći: naravno da sam čuo za Fulvia Tomizzu. Tada sam pročitao „Materadu“. Slučajno. Jedan od bjelovarskih kafića u koji volim navraćati preuredio je interijer. Uza zid pokraj šanka postavljena je stalaža s knjigama, očigledno radi dekora primjerenog „boljim gostima“. Veoma rijetko vidim da netko posegne za nekim od šarenih izložaka s te police, posloženih kao brodice u luci koje su napustili njihovi moreplovci, i sada su tu radi ambijenta, skrivene od bijesnih morskih božanstava i rtova dobre nade. Malo sam prokrstario naslovima, a tada, scrittore, posegnuo za vašim romanom. Pročitao sam tridesetak stranica, vrećicom šećera zabilježio gdje sam stao, i poslije, srčući espresso i kiselu vodu,  u idućih tjedan dana riješio ostatak. Nakon toga zaputih se u knjižnicu, veliku kontejnersku luku da potražim ostale naslove. Tako sam se, signore Fulvio, otisnuo na pučinu vašim literarnim lađicama , a nevažno poznanstvo pretvorilo se u empatiju koju ne može svatko razumjeti. Zbog toga i pišem ovo pismo, odašiljući ga na adresu gdje poštar više ne navraća.

                ( PISMO FULVIU TOMIZZI )

                Moja ranija saznanja o vama više su spadala u neku opću obaviještenost, površnu i neozbiljnu, nego što bi se mogla podvesti pod opću kulturu. Bilo je pri ruci tih par informacija da, bude li potrebe, mogu reći: naravno da sam čuo za Fulvia Tomizzu. Tada sam pročitao „Materadu“. Slučajno. Jedan od bjelovarskih kafića u koji volim navraćati preuredio je interijer. Uza zid pokraj šanka postavljena je stalaža s knjigama, očigledno radi dekora primjerenog „boljim gostima“. Veoma rijetko vidim da netko posegne za nekim od šarenih izložaka s te police, posloženih kao brodice u luci koje su napustili njihovi moreplovci, i sada su tu radi ambijenta, skrivene od bijesnih morskih božanstava i rtova dobre nade. Malo sam prokrstario naslovima, a tada, scrittore, posegnuo za vašim romanom. Pročitao sam tridesetak stranica, vrećicom šećera zabilježio gdje sam stao, i poslije, srčući espresso i kiselu vodu,  u idućih tjedan dana riješio ostatak. Nakon toga zaputih se u knjižnicu, veliku kontejnersku luku da potražim ostale naslove. Tako sam se, signore Fulvio, otisnuo na pučinu vašim literarnim lađicama , a nevažno poznanstvo pretvorilo se u empatiju koju ne može svatko razumjeti. Zbog toga i pišem ovo pismo, odašiljući ga na adresu gdje poštar više ne navraća.

(Statuta Valachorum)

                U priprati crkve Svetih apostola Petra i Pavla u selu Severinu nedaleko Bjelovara, s lijeve, Gospojinske strane, nalazi se skrivnica. Obična niša u zidu. Sliči na ugradbeni ormarić. Nekada je vjerojatno imala vrata, bravu i ključ, ili je bila zastrta šlinganim peškirima ukrašenim rukama krajiških snaša. Vlagom orošena polutama. Tu su se čuvali Statuta Valachorum. Taj Statut (donio ga je ljeta 1630. car Ferdinand II Habsburški) bio je prvi akt obilne pravne regulative za Vojnu Krajinu, zakonodavne zavrzlame koja se neprestano umnažala, prevrtala i praksom izvrtala sve do ukinuća Krajine 1881. Stanovništvo te ogromne administrativne jedinice, što je u obliku polumjeseca opasivala turski polumjesec (ne mislim simbolički, nego grafički), bilo je heterogeno. I pravoslavno i katoličko. Kršćanski prebjezi iz Otomanske imperije i preostalo domicilno stanovništvo, većim dijelom austrijski ljudski magacin, manjim mletački. Tko su bili adresati krajiških statuta, na koga su se odnosili njihovi paragrafi?

Jezik moga djetinjstva zvao se hrvatskosrpski. Pratio me kroz mladost sve do zrele dobi, oblikovao misli, pisao stihove, šaputao ženama, tepao djeci, lagao, istinio, čavrljao, svađao se, mudroslovio i psovao. Punio me i praznio se iz mene. Služio se i imenom „hrvatski ili srpski“, što je u suštini isto. Koliko se procjenjuje, njime je govorilo preko dvadeset miliona ljudi. Na njemu su ispisane neke od najljepših stranica svjetske literature. Zatim su ga odjednom prognali. Zapravo, streljali su ga i smatraju ga mrtvim. Ali se nekako uspio iskobeljati iz rake i sada živi u ilegali. I jest i nije. Njegovo ime više se ne smije spominjati, kao ni ime Gospodnje, jer je to uzalud.

Sveto Pismo u svom prvom dijelu „Postanje“ govori o jednom Adamu i jednoj Evi, prvim ljudima na zemlji, dok se još zemlja pričinjala rajem. Pismo je pisano stilom i jezikom visoke simbolike, pa je stoga uklopivo u naučni pristup istoj materiji. A taj znanstveni pristup kaže da je ljudska avantura krenula negdje iz Afrike, onoga trena kad se u mozgu nekog dlakavca stvorila prva apstraktna misao, s mišlju i sposobnost za projektivnu djelatnost. Ma kako bilo, u nečemu se spomenute priče poklapaju: svi imamo zajedničke pretke. Nacionalistički umovi ne promišljaju tako. I svetost i nauku podređuju fantazijama i svojim perverznim potrebama. Traže vlastitog Adama i vlastitu Evu, što su iz Edenske bašte krenuli pod barjakom koji im je zmija uvalila umjesto jabuke. Svatko iz svoje, da ne dođe do zabune. Zastave i danas vijore, strasnije nego pri izgonu.

Jednom sam ljudikao sa starim Otržanom u selu Kabo nedaleko Čazme, koje je nekad pripadalo Ivanićkoj Krajini i metohu manastira Marče. Pričajući „priče iz davnine“, starina spomenu Petaču, i kako je taj Petača u vrijeme Marije Terezije činio zulum po Krajini tjerajući narod na uniju. Znao sam iz knjiga da se iza imena Petača, kojega je moj sugovornik znao iz usmene predaje stare dvjesto i kusur godina, krije general grof von Petazzi, specijalni izaslanik austrijske cesarice za duhovnu obnovu. Taj je naposlijetku dokinuo i manastir. Da bi mu naum uspio, Petazzi se služio oružanim odredima, ali i mrežom uhoda, doušnika i zaplašivača. Dakle – informatorima. Bez te lukave taktike misija bi mu završila neuspjehom kao i pređašnje.

Tražim mali predah od teških tema, zato se odlučujem za Maestra. Ne iz razloga što bi Maestro bio laka osoba, već stoga što u skladu s kunderijanskim principom kod njega i težina zrači izvjesnom lakoćom. Mislim da tako stvari stoje i s našim prijateljstvom.

Ja sam mu prije više godina dao taj nadimak, neuobičajen za slikara. Do tada su ga znali samo kao Ivana Matanića, kako i danas potpisuje svoje radove. Nadimak je počeo kolati u uskom krugu prijatelja, s tendencijom postupnog širenja. Upravo se pokušavam prisjetiti kada sam ga prvi puta oslovio sa – maestro (a još iste večeri titula je dobila veliko početno slovo).

Sve velike monoteističke religije u svom naučavanju otvoreno ili prikriveno zagovaraju tezu „sjedinjenja svih“. Naoko se radi o altruističkoj, širokogrudnoj dogmi, ali... Naravno, postoji kvaka: da to sjedinjenje bude pod okriljem i na način onoga tko se na „sjedinjenje“ poziva. Samo pod uvjetom vlastite dominacije postaješ „božji vojnik“. A što ako se netko sjedinjenju opire? E, tada postoji  batina, oružje i oruđe koji će „nesjedinjenog“ osloboditi zabluda, uglavnom tako da ga oslobodi samoga sebe. Povijest nas uči da su svi pokušaji „sjedinjenja svih“ bez iznimke završavali zločinom, a bogme ni sadašnjost nije previše odmakla. To što se vi, sjedinitelji, na ove riječi smješkate, samo je pokušaj da mi naoštrenim usnama prerežete vrat.

(Točak historije)

Ratni vrtlog djeluje po istom principu kao vir u rijeci. Kada te dohvati, možeš se koprcati i uzalud gubiti snagu ili pustiti da te povuče na dno pa, možda, izdrže li pluća, i da te izbaci iznemoglog i zamuljenog opet na površinu. Ako bude sreće, dohvatit ćeš šiblje uz obalu i predahnuti u nekom inficiranom plićaku. Do tada sve je bilo prepušteno slučaju, podivljaloj stihiji. Od tog trenutka ipak možeš o nečemu odlučiti: ostati ili krenuti za onima koje je bujica odnijela prema crnom moru.

(makro-mikro razmatranja )

Mi nikuda nismo utekli, sve se udaljilo od nas. Kao od neke prirodne katastrofe, „velikog praska“ među malim ljudima, centrifugalne sile kojoj se može sagledati logika, ali ne i smisao. Ostali smo u jezgri, u svojoj krhkoj ljušturi, prognani ostankom. Sve što se dešava u kozmosu, zbiva se i u ljudima, danas bolje razumijem tu (makro-mikro) teoriju koja obuhvaća i eksplozije. Ali, i nakon detonacije zaostane neki osakaćeni nukleus nesklon daljinama, brod prejako usidren u matičnoj luci iz koje je flota otplovila s njegovim zastavama na jarbolima.

Dana 30. siječnja 2015. godine, Daruvar će obilježiti Dan sjećanja na holokaust. Pozivamo Vas da se zajednički prisjetimo tragedije koja je obilježila ne samo jedan narod, nego čitavo čovječanstvo.

U subotu 24.01.2015. u zagrebačkom Novinarskom domu, održati će se Izborno-izvještajna skupština SNV-nacionalne koordinacije vijeća srpske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj. 

VSNM općine Voćin 14.01.2015 (srijeda) obilježava 73. godišnjicu stradanja seljaka Kometnika-Jorgića, Dobrića te Voćina od ustaškog terora.

Može nam se pričiniti da svako ljudsko biće stupa u postojanje kao novo ja, prvo lice jednine u čistom obliku, jer je bez svijesti o sebi i svemu oko sebe, neispisana ploča ( tabula rasa, kako je smatrao engleski filozof John Locke), čeljade bez krivnje i zasluga, sušta nula, zametak, novi početak, djelo bez predloška, pa nek' se vidi kroz život što će od toga stvorenja biti, čime će se uzvisiti, o što se spoticati, odakle ljosnuti, sve prema osobnim zaslugama. Lijepo zamišljeno, ali nije baš tako. Uz jedninu ide množina, singulari su nužno vezani za plurale. Ako gramatike i sadrže par izuzetaka, u ostalim krugovima života ih nema. Svako ja odmah postaje mi – vi – oni, i to od trenutka dok još ne može pojmiti ima li ga ili nema. Lica se, htjela-ne htjela, umnažaju. Zapleteno? Nije.

Može nam se pričiniti da svako ljudsko biće stupa u postojanje kao novo ja, prvo lice jednine u čistom obliku, jer je bez svijesti o sebi i svemu oko sebe, neispisana ploča ( tabula rasa, kako je smatrao engleski filozof John Locke), čeljade bez krivnje i zasluga, sušta nula, zametak, novi početak, djelo bez predloška, pa nek' se vidi kroz život što će od toga stvorenja biti, čime će se uzvisiti, o što se spoticati, odakle ljosnuti, sve prema osobnim zaslugama. Lijepo zamišljeno, ali nije baš tako. Uz jedninu ide množina, singulari su nužno vezani za plurale. Ako gramatike i sadrže par izuzetaka, u ostalim krugovima života ih nema. Svako ja odmah postaje mi – vi – oni, i to od trenutka dok još ne može pojmiti ima li ga ili nema. Lica se, htjela-ne htjela, umnažaju. Zapleteno? Nije.

Dok još ne znaš da te ima, imaju te drugi, već si dio nečega,  i nekoga, već si množina. Ponosni otac svezao je oko dječjeg krevetića šal omiljenog kluba za koji ćeš jednoga dana navijati. Na zidu i po stalažama obilježja vjere koja je tvoja dok još nisi njen: ikone, keramičke bogorodice, ajeti iz Kur'ana, sedmerokraki svijećnjaci, bakreni Budha... Simbol je bio prije tebe, ne možeš mu uteći. Ma da se odseliš na sjeverni pol, sagradiš iglu i tamo samuješ okružen tuljanima i polarnim medvjedima, tvoja množina neće te napustiti. Godilo to ili ne, tako smo sazdani. Ljudsko postojanje nezamislivo je bez pripadanja, kao činjenice i kao osjećaja, pripadanja nečemu i nekome. Čovjek je po prirodi biće grupe, ček i u spomenutoj kući od leda daleko od svih pripadnika svoje vrste. Povezanost s drugima osmišljava i određuje, bez toga nema ljepote življenja. Ali, uz osjećaj pripadanja i zamisao kontinuiteta, dvaju okosnica svake grupe ( radilo se o porodici, narodu, rasi, vjeroispovjesti,  ideološkom stadu ili hordi ) idu i krivnje. Jer, netko je ubijao u tvoje ime dok te još nije ni bilo, čini to i danas, a da ga za to nisi ovlastio, činit će i onda kada te više ne bude, premda mu takvu rabotu nećeš ostaviti u amanet. Postaješ počinitelj nepočinjenog. Dobro je zaključio Heidegger: „Biti kriv znači biti čovjek i živjeti ovaj život“.

Premda, kazneni iliti krivični zakoni jasno definiraju krivnju i krivca kao individualne kategorije. Krivnja je VLASTITA namjera ili propust. Krivac je onaj koji je djelo izvršio ili podstaknuo ili pomogao neposrednom počinitelju, dakle osoba koja je u činu od svoje volje -  sudjelovala! No džabe ti prosvijećena misao, uzalud glasovi razuma, kad takve norme vrijede samo za sud ( ni tamo uvijek i bezuvjetno ). Manufakture mržnje uvijek osmisle proizvod koji uspješno liječi od zakonskih definicija i zdrave pameti. Reklamira se besplatno, dijeli po štandovima. Pa čak i oni koji bi se takvog „lječenja“ barem po naobrazbi trebali gnušati, honorarno privređuju u opskurnoj industriji ili čak vode poslove. I eto ti kolektivne krivnje, eto ti histerije, eto ti stvarnog zločina. Zapleteno? Nije, samo treba pogledati oko sebe „ nelječenim“ očima.

Stalno podsjećanje da su neki od bezbrojnih zločina počinili Srbi ili Hrvati ili koje mu drago nacionalno ime dio je naše svakidašnjice. Suklja: kao dogma, zloduh, komanda, pouka za život i put u život vječni. Navire: s televizijskih ekrana, propovjedaonica, novinskih stranica, iz lektire, etno-šlagera, deklaracija, kafanskih pljuvačnica, odasvud. Ljubavi dođu i prođu, mržnja je vječita inspiracija, nadahnuće maksimalne poetike, moć bespomoćnih. Čemu se odreći tolike ljepote od koje zubi cvokoću i škrguću? Zato, slijedite svoje gurue, izmolite posvetu za osvetu. I ovdje, u Vretaniji, obilato se stajalo pred uperenim cijevima ili gledalo preko nišana. Narodna imena pogubljenika i nišandžija izmjenjivala su se od prilike do prilike. Kvantiteta uloga je nebitna, a pogotovo nikoga ne opravdava. Broj ni kao pojam do današnjeg dana nitko nije uspio definirati. Onome tko stoji u redu za likvidaciju, svejedno je koji je po broju. Uvijek je prekobrojan. 

Do ovog trenutka u životu jednog eseja prosječni čitalac već je odustao od čitanja pa si pisac može dozvoliti digresiju. Digresije, kao i fusnote, samo su za one upornije. Ova se tiče zločina kao pojma koji se više koristi kao metafora nego u pravnoj teoriji i praksi. Skloni smo zločinom nazivati čak i ono što nije kažnjivo ili tek malo ogrebe sujetu, pravna određenja mnogo su suzdržanija. Naprimjer, Kazneni zakon Republike Hrvatske spominje riječ zločin kod svega pet kaznenih djela: zločin protiv čovječnosti ( čl. 157 a ), zločin iz mržnje ( čl. 89/36 ), zločin protiv civila (čl. 158 ), zločin protiv ranjenika i bolesnika ( čl. 159 ) i zločin protiv ratnih zarobljenika ( čl. 160 ). Taj pravni termin namijenjen je zlodjelima izuzetne svireposti i besćutnosti, kojima se žrtvama nanosi ekstremna patnja i poniženje, obično pod okolnostima koje daju počiniteljima izrazitu nadmoć i mogućnost za sadističko iživljavanje. Daljnja promišljanja nužno vode do kategorije – psihopatskih osoba. 

Mnogi ih nazivaju „bolesnicima u glavu“, ali i to je metafora. Psihopati su neizlječivi za druge, osobno se osjećaju savršeno zdravo. U šifrarniku bolesti nemaju svoju šifru. Možda tek u naznaci – poremećaj osobnosti, ali to je preširoka i svakako nepouzdana dijagnoza. U opisu fenomena psihopatije bezbrojna promišljanja i studije razlikuju se, počevši od naziva (neki ih nazivaju sociopatima), preko postotka u populaciji, uzročnika, intenziteta i manifestacije „oboljenja“, te eventualne terapije. Neprijeporne su samo posljedice. Bilježi se da u najblažem obliku ta pojavnost kreće od kućnih narcisa, samoljubivih, egocentričnih tipova koji se potom spuštaju na ulice, a odatle kreću dokle im se dopusti,  jer žele sve. Manipulirat će drugima, podrugivati se, dodvoravati, prijetiti, pisati anonimna pisma, možda u grupi sa sebi sličnima premlatiti usamljenog prolaznika. Na tome će se stvar završiti, ako historijske prilike ne dopuste značajniji poduhvat. No, ako se povijesne okolnosti poklope, osmislit će krvoproliće za povijest. Dijagnostika se svodi na opise ponašanja: odsustvo kajanja, savjesti, suosjećanja, moralnu neurozu, okrutnost i nasladu koja iz toga proizlazi (zbog toga će ih netko „normalan“ nazvati „bolesnim umovima“). Nema čvrste definicije. Zašto onda ostalima ne pridružiti i ovu: Psihopati su pretorijanska garda đavola na zemlji.

Obično smatraju da ih nadahnjuje neko božanstvo ili providnost ili koji mu drago univerzalni princip, pa ne znajući kamo će odabere upravo glavu nekog ludaka. Psihopati su metafizičko zlo. U svojoj zemaljskoj biti vole se pozivati na kolektivitet, to je dio igre. Hipertrofirano ja postaje mi, a neko drugo ja, koje stoji s druge strane nišana ili vratom uz oštricu noža, postaje oni. Psihopati se iznad svega vole poigravati licima, pretvarajući singulare u plurale. Tko bi rekao da banalno gramatičko pravilo može biti toliko prožeto zlom. Jer ispada da si ti, upravo TI, poštovani i uporni čitatatelju, po crti onih koji su te imenom prisvojili, rezao grkljane vezanih bespomoćnika, strijeljao djecu i babe, tjerao ljude u minska polja, silovao, kastrirao, zaogrnut šalom omiljenog kluba iscipelario do smrti nekog dječaka. Prihvatljivo? Naravno da nije, nemaš veze s tim i s takvima. Ali tu činjenicu priznat će ti jedino Gospod, na zemlji ti je namijenjena množina, jebena gramatička množina. 

Svoju konačnu potvrdu psihopati stječu humanističkim isprikama onih koji te (izabrano!) predstavljaju: u ime srpskog naroda, u ime hrvatskog naroda, u ime svete matere crkve, u ime... Za ime Boga! Ne gurajte nas tamo gdje nas nema! Ne možete amnestirati zločince sakrivajući ih u mnoštvu, u množini, u gramatičkoj stupici. Za takvu radnju nemate pojedinačno ovlaštenje. Uzurpirali ste ovlasti. Sve umotati u celofan pragmatičkih induligencija i na vrhu svezati mašnu u bojama nacionalne zastave?! To vodi u novi zločin, ili je u najmanju ruku – blesavo. Mržnju odašilje u budućnost, prema onima kojih još nema. Ali bi ih trabalo biti, i da po mogućnosti ne žive istim besmislenim životom kojim su živjeli njihovi očevi (Meša Selimović).

Enigma počinitelja, počinitelja zločina, egzekutora ili kako ih već nazvali – veoma je komplicirana, slojevita, multidisciplinarna. Što se tiče žrtava, stvar je mnogo jednostavnija, čak banalna. Svatko i u svakom trenutku može postati žrtva. Dan može započeti  mirno, obećavajuće. Naprimjer, voziš provincijskom cestom i poželiš prenoćiti u usputnom motelu. Mlaz tople vode iz tuša ispire s tijela napore dana, sanjariš, pjevušiš. I nikada ne znaš da li će u tom svetom trenutku neki psiho odškrinuti vraata kupaonice, odjeven u mamin šlafrok i mašući kuhinjskim nožem prići kadi, strgnuti zavjesu i raskomadati te.

14.10.2014. u radnu posjetu predstavnicima srpskih organizacija sa područja BBŽ došla je delegacija naše nacionalne koordinacije Srpskog Narodnog Vijeća.

Portreti

U velikoj gostinjskoj sobi vladičanskog dvora u Pakracu bili su izloženi portreti slavonskih episkopa, njih devetnaest u nizu. Pamtim, jer sam u vrijeme prvih dolazaka u rezidenciju već naučio dvoznamenkaste brojeve. Jedno uz drugo stajala su ulja na platnu, arhipastirski likovi kao na nekoj sjednici. Počevši od prvog, Sofronija Podgoričanina, pa dalje po kronološkom redu duhovne vladavine nad pravoslavnom pastvom panonskih nizina i visočja sa sjevernog ruba Ilirika, poznatijeg kao Slavonija,...

           Baveći se u jednom od prethodnih zapisa hrvatskom modernom i srpskim pravoslavljem, spomenuh ikonopisca Jovana Četirevića Grabovana. S njegovim stvaralaštvom susreo sam se prije nego s njegovim imenom. Davno. Primjerice, na Svetog Panteliju u selu Pavlovcu, kada je tamo hramovna slava što je mi Vretanijci nazivamo – kram. U to vrijeme zapovjeđenog ateizma bilo je uputno da svoje kramarske porive svedem na šatru u crkvenom dvorištu, pivo iz ledene kace i djevojčice koje bi se zarumenjele kada im stisneš dlan u kolu ili im potajno namigneš. Samo što ja, vavijek na vlastitu štetu, baš nisam tip za bivanje pod komandom. Zato sam ulazio u crkvu, ne obazirući se i ne strahujući hoće li me netko „ snimiti“, a potom „snimljeno“ proslijediti kamo već treba.

Prije izvjesnog vremena u štampi se postavilo pitanje: Zašto u gradu Zagrebu, dapače u samom središtu metropole, i ulica i trg nose ime jedne te iste osobe – Petra Preradovića? Između redaka, jer kontekst nam je odavno postao važniji od teksta, dalo se iščitati kako zapažanje honorarnog dopisnika i borca za preimenovanje ulica, trgova i sjećanja kreće od važne činjenice: Petar Preradović bio je porijeklom Srbin.

Tvoj Beli anđeo nije puka replika znamenite freske, nebesne vizije iz Mileševe, već rijeka iz istog izvora koja na svakom metru toka prema ušću izgleda malo drugačije, a opet zadržava svoju suštinu, svaki kist ponovo je otkriva, ona je simbol, prosvjetljenje, trenutak ljepote koji plovi kroz vrijeme, ćun koji vodi svoju maticu, ikona-čuvarkuća koja i danas, Persido, bdije nad uzglavljem djeteta do čijih mi je snova stalo više nego do vlastitih, no zato si mu i poslala tu svetinju.

Naše prijateljstvo mogu opisati samo u fragmentima, kroz nekoliko prizora jednog nedovršenog mozaika, slaganog napreskokce kroz četiri decenije.

Kod riječi moderna iz naslova ovog zapisa valja pripaziti na naglasak, koji je na drugom slogu. Baš tako, kratki uzlazni na de. Premda ne zvuči književno, jedino tako je ispravno. Moderna je urbani umjetnički pravac s kraja 19.­­ – početka 20. stoljeća. U domaćoj varijanti pojavljuje se u Zagrebu, kao odraz srednjoevropske secesije ili francuskog art nouveaua, otuda purgerski akcent što se već tada otmjenosalonski opirao štokavštini i njenim fonetičkim pravilima. Moderna se izgovara na isti način kao što se izgovara riječ ljepota. Moderna ti je ljepota, po akcentu i mnogočem drugom.

            Namjera ovog zapisa nije ukrasti naslov čuvenom romanu talijanskog književnika Umberta Ecca. Tematski su povezani veoma tankim nitima, praktički nevidljivim. Naprimjer, starom latinskom izrekom: „Nomen est omen“ (Ime je sudbina). Riječ omen može značiti i predskazanje, što su veoma bliski pojmovi, gotovo se nadopunjuju.

Herodot iz Halikarnasa, zvan otac historije jer povijest duguje tom svatu čak i svoje ime, pišući prije dvije i pol hiljade godina Herodotovu historiju, istu započinje riječima: „Ovo je historija Herodota Halikarnašanina, koja je stvorena zato da se vremenom ne bi zaboravila sva sjajna djela koja su stvorili Grci, kao ni ona koja su stvorili barbari“. Poanta je na drugom dijelu te prve rečenice: kao ni ona koja su stvorili barbari.

Volim knjige. Volim knjige koliko i čitanje, ponekad i više. Volim knjige kao predmete, u rukama, pred očima, izbliza i izdaleka. Volim njihove štamparske mirise neponovljive u bilo kojem parfemu. Volim papir pod prstima. Volim podcrtavati, nadopisivati između redaka i na marginama, tako se zbližavamo. S druge strane, cijenim suvremene elektroničke medije. Zašto bismo vremenu stali na put, slijedimo ga. Sve biblioteke svijeta danas stanu u uređaj veličine tabakere, fantastična stvar! Ipak, zbog novog društva ne mogu se odreći starih prijatelja. Još uvijek se međusobno ispisujemo. Neka se drugi dodiruju preko ekrana, ja volim knjige—ukoričene, prašnjave, mirisne, latinke i ćirilke.

Ovakva pitanja ne upućuju se radi provjere. Retorička su. Njihova potka nije znatiželja. U takvima  nema zluradosti ispitivačeve, ni nagrade, ni kazne zbog pogrešnog odgovora. Možda bi se pronašlo malo sjete, kad bismo si takvo osjećanje smjeli dopustiti. Sjeta je korak do tuge, a tuga pedalj od besmisla. Ništa od toga. Svedimo pitanje na pitanje: Znate li gdje je Vretanija?

Tradicionalno, Srpsko narodno vijeće priređuje božićni prijem u Novinarskom domu u Zagrebu. Ove 2014. godine prijemu su prisustvovali uglednici javnog i političkog života Republike Hrvatske, predstavnici Republike Srbije i diplomatskog kora, kao i predstavnici srpske zajednice diljem Hrvatske.

U selu Donji Borki - Slavonska eparhija obnovljen je i osveštan Časni krst po Duhovima 2013. Čin osveštenja predvodio je paroh daruvarski Protostavrofor Luka Bosanac.
Naime, pravoslavni krst koji je podignut 20-tih godina protekloga vijeka, srušen je u jesen 1991. godine. Nakon osveštenja prisutni vjernici i narod nastavili su zajedničko druženje.

Povodom Krsne slave VSNM općine Dežanovac - Vidovdan, 29.6. u Goveđem Polju održana je Večernja služba uz Časni krst podignut prvom srpskom arhiepiskopu i prosvjetitelju Svetomu Savi.
Potom je u seoskom domu održana svečana sjednica koju je vodio predsjednik VSNM općine Dežanovac Željko Mileusnić.

U selu Banski Grabovac - Banija, održan je parastos za 1200 stradalih Srba ovog kraja iz 1941. godine. Ujedno je obilježen i početak oružanog ustanka naroda i narodnosti ovog kraja pod vodstvom legendarnog Vasila Gaćeše. Delegaciju VSNM BBŽ predvodio je predsj. Darko Karanović i predsj. odbora za obilježavanje važnih datuma iz historije srpske zajednice Predrag Ivančević.
Ove aktivnosti provedene su koordinirano sa UABA grada Garešnice.

FOTOGRAFIJE

{AG}albumi/20.07.2013. - BanskiG{/AG}

Manastir Bršljanac je jedan od svjetionika opstojnosti Srba na podrućju Moslavine. Odlukom austrougarskih vlasti iz 1841. godine manastir je dokinut, crkva srušena, a od istog materijala izgrađena je crkva u Velikoj Bršljanici posvećena Prenošenju moštiju Svetog oca Nikolaja. Sve do početka 60-tih godina 20-tog vijeka  narod se po Velikoj Gospojini okupljao i saborovao kod ostataka manastira.
Dolaskom našeg prote Stanka Desančića uspostavljena je tradicija da se po Svetom Prokopju (21.7.) održava Sveta liturgija uz tradicionalno saborovanje okupljenih vjernika po završetku iste.

Obilježavanje Dana ustanka naroda i narodnosti protiv okupatora 1941. godine u Srbu. Delegacija VSNM BBŽ sudjelovala je u obilježavanju Dana ustanka zajedno sa članovima Vijeća SNM grada Lipika i Pakraca, koji su i bili organizatori.

FOTOGRAFIJE

{AG}albumi/27.07.2013. - Srb{/AG}

02.08.2013. održana svečana liturgija u Bereku povodom dana Svetog Ilije.

22.9. 2013. osveštena je crkva Svetoga Đorđa u Grubišnom Polju. Čin osveštenja predvodio je Mitropolit Zagrebačko - ljubljanski Gospodin Jovan uz sasluženje sveštenika naše mitropolije. Svojevrsni presedan jeste i način kako je crkva obnovljena. Naime, za života, a sada pokojni Milovan Kljaić ing. agronomije iz Beograda je zavještao svome bratu, gospodinu Njegovanu Kljaiću da po njegovoj smrti proda stan i dobivenim sredstvima obnovi pravoslavnu crkvu u Grubišnom Polju, obzirom da su Kljaići rođeni grubišnopoljci.

Prije 71 godinu u selu Kukunjevac nedaleko Lipika izvršen je stravičan zločin ustaških vlasti prema lokalnom srpskom stanovništvu. Toga dana život je izgubilo 243 civila okupljenih kod crkve i sprovedenih do nedalekog jarka,  a ukupan broj stadalih u toku Drugog svjetskog rata u selu Kukunjevac  je 666 civila. Ostali broj civila stradao u logorima Jadovno, Jasenovac, Sisak i Stara Gradiška.

U organizaciji VSNM BBŽ  Voćin, svake godine u toku 10 mjeseca obilježava se prva oružana akcija slavonskih partizana kao početak oružanog otpora okupatoru. Obilježavanje se održava na komemoraciji Alaginac bunara na granici općina Đulovac i Voćin, tj. BBŽ i VPŽ. Prisutni su bili dožupan VPŽ Igor Pavković, predsjednik VSNM VPŽ Milutin Jovanović, predsjednik VSNM BBŽ i potpredsjednik  SNV Darko Karanović, predsjednik VSNM grada Slatine, predsjednik VSNM općine Đulovac i član predsjedništva VSNM BBŽ Milan Radaković te lokalno i stanovništvo okolnih područja.
O samoj akciji govorio je prof. Jovan Vuković iz Voćina, a o historijskim okolnostima Darko Karanović i Mladen Kulić.

FOTOGRAFIJE

{AG}albumi/05.10.2013. - Alaginac{/AG}

VSNM BBŽ, VSNM grada Daruvara i općine Đulovac, sa predstavnicima lokalne samouprave općine Đulovac sudjelovali su na komemoraciji i parastosu stradalim Srbima koji su 1942. godine od strane ustaških vlasti streljani i pobacani u bunar.
Vjerski dio predvodio je Jerej Aleksandar Gačić, paroh iz Virovitice.

FOTOGRAFIJE

{AG}albumi/29.10.2013. - Nova Krivaja{/AG}

Svečana liturgija povodom Mitrovdana u Stupovači, 08.11.2013.

15.11.2013. godine u Bjelovaru održana je promocija knjige Radovana Dožudića "Oploviti zemlju magije".

FOTOGRAFIJE

{AG}albumi/15.11.2013. - Promocija{/AG}

21.11. na dan Svetoga arhangela Mihaila održana je Krsna slava i dan VSNM općine Đulovac. Predsjednik Vijeća Milan Radaković upoznao je prisutne sa radom Vijeća u protekloj godini.

FOTOGRAFIJE

{AG}albumi/21.11.2013. - Krsna slava Dulovac{/AG}

11.12.2013. - 10 godina česke nacionalne manjine BBŽ - "Česka Obec" Bjelovar.

FOTOGRAFIJE

{AG}albumi/11.12.2013. - 10 godina cesi{/AG}

15.12.2013.  u Voćinu je održana liturgija i parastos posvećen stradalim srbima sa Bilogore i Zap. Slavonije iz jeseni 1991. godine. Liturgiji su prisustvovali Bosa Prodanović - zamjenica ambasadora RS u Zagrebu, ekselencije Vukićevića, konzul RS u Vukovaru gosp. Simić, predsjednik SNV Milorad Pupovac, predsjednik SDF Veljko Džakula, dožupani iz redova srpske zajednice Saša Lukić BBŽ, Igor Pavković - VPŽ, Boro Rkman - SMŽ, Miroslav Grozdanić - PSŽ.
Prisutni su bili i predsjednik VSNM VPŽ Milutin Jovanović, predjsjednik VSNM BBŽ i potpredsjednik SNV Darko Karanović, predsj VSNM grada Bjelovara G. Ćuruvija, pred. VSNM Lipika Darko Derenj, predstavnik Roma BBŽ Stevo Gjurgjević, član izvršnog odbora udruženja "Pravda" iz Bjelovara Duško Zorić, predsjednik udruženja nestalih osoba "Protiv zaborava" Marica Šejatović iz Novske, i mnogi drugi.

21.12.2013. u Ludbregu je održan prijateljski hrvački susret između hrvačkog kluba "Vindija" - Varaždin i "Proleter" iz Zrenjanina - Republika Srbija. Radi se o dva ponajbolja hrvačka kluba Hrvatske i Srbije. Suština ovoga meča jeste potvrda da sportske aktivnosti definitivno zbližavaju mlade ljude i pružaju mogućnosti prijateljskih suradnji u budućnosti. Velik obol ovoj sportskoj manifestaciji dalo je i VSNM grada Ludbrega kao i VSNM VŽŽ sudjelovavši sa lokalnom samoupravom u organizaciji ove priredbe. Sama priredba prošla je u izuzetnoj korektnosti, a publika je i jednu i drugu ekipu nagradila dugotrajnim pljeskom. Sam rezultat uistinu je bio u drugom planu.

U sklopu obilježavanja Krsne slave VSNM grada Varaždina, upriličena je i promocija knjige Radovana Dožudića "Oploviti zemlju magije", koju je izdalo VSNM BBŽ. Uz autora o knjizi je i govorila prof. Katica Kovrlija, naša draga spisateljica iz Bjelovara.

Sveta liturgija u Manastiru Sveta Ana - Donja Vrijeska - svečanost predvodio vikarni episkop Jovan Ćulibrk sa sveštenstvom Slavonske eparhije.

U skladu sa odlukom Vijeća sa sjednice od 26.11.2013. godine, održane u Bjelovaru, donijeta je odluka da se i ove godine kao i prethodnih dodijele pokloni povodom Nikoljdana našim najmlađim sunarodnicima. Poklon paketiće financiralo je VSNM BBŽ, a u Bjelovaru VSNM grada Bjelovara.

Članovi županijskoga Vijeća kao i najveći dio predsjednika i zamjenika gradskih i općinskih Vijeća pohodio je 13.10.2013. vjersko pokloničkom i duhovno edukativnom izletu u manastir Gomirje - najzapadniji manastir SPC u Republici Hrvatskoj. Domaćini ovome putovanju bili su naši dragi prijatelji, članovi VSNM Primorsko-goranske županije na čelu sa predsjednikom Milanom Erakovićem kao i članovi SKD "Prosvjeta"- pododbor Gomirje sa predsjednikom Duškom Roknićem te srpskim predstavnicima ove jedinice lokalne samouprave.

VSNM grada Garešnice proslavilo je svoju Krsnu slavu Svetoga oca Nikolaja u Velikoj Bršljanici.Nažalost i ove godine nije bio prisutan nitko od gradskih vlasti. Izvještaj o radu u protekloj godini podnio je predsjednik VSNM grada Garešnice Predrag Ivančević.

бнфгнфгн

дфгдфхдфхдхфдх